Ogled o knjizi naše sugrađanke Đurđice Orepić: Ironwoman, Moja priča

U travnju ove godine izašla je u izdanju Frakture knjiga koju je uredila Korana Svilar a napisala naša sugrađanka Đurđica Đu Orepić . Znate Đurđicu, malo tko ne zna za njene nesvakidašnje uspjehe i medalje koje je posljednjih godina donosila s raznih strana svijeta nakon natjecanja Ironman. Sada tom odličjima može dodati još jedno, jednako nesvakidašnje. Napisala je pitko, nadahnjujuće štivo, knjigu koja se čita u dahu, jer ĐU vrlo živo opisuje svoje nevjerojatno iskustvo, dijeli s čitateljem misli i osjećaje kakvi se rađaju u ekstremnim naporima tijela. I da, to je ona ista osoba koja je uvijek u gradu izgledala kao da je upravo sišla s modne piste. Sad je možete sresti dok trenira maratonske vožnje biciklom, trči ili pliva na duge staze.

Ironwoman je knjiga koja je nadahnuta iskustvom, ali i knjiga koja svjedoči da možemo učiniti sve što želimo ako, kako kaže Đu, život ne proživljavaš nego živiš. Piše je pametna, energična, hrabra emancipirana i načitana žena koja za sebe možda neće reći da feministkinja, ali njeni uvidi i razlozi testiranja izdržljivosti tijela nesumnjivo su na tom tragu. Nakon svoje najteže pobjede ne kaže da ona može sve, nego da žena, bilo koja žena, može sve. Pripušta nas i u svoje unutarnje dijaloge koje vodi s onom drugom Đu koju zove vješticom i koja je tjera da stalno pred sebe postavlja nove izazove. „Shvatila sam da žena može postati Ironman te tako obrisati klišeje odgoja, očekivanja. Žena može postati lovac“, kaže Đurđica Orepić.

Autorica otkriva kako je počela trčati, vodi nas od jednog do drugog natjecanja, pusti da pratimo kako se mijenja njena tjelesna, emocionalna i duhovna forma i kakve bitke vodi tijelo koje je krhka antilopa, s njenom sviješću koja je lav. Đu kaže kako se oni koji testiraju koliko izazova uma može izdržati tijelo ne boje smrti, ali ne boje se ni života. Duhovito se sjeća kako se promatrala u zrcalu jutro nakon jednog Ironmana – pogled na crvenu i otečenu stranu lica koju je opekla meduza, izmamio joj je smiješak trzajem zdravog, desnog kuta usana „kao kavom poremećenom ratnom veteranu“. Ponovno je pobijedila sebe.

U knjizi piše i o svom odnosu s dugogodišnjim partnerom, poznatim vinarom Ivicom Matoševićem, koji joj je posvemašnja podrška, fotograf i pratitelj na njenim osobnim obračunima sa samom sobom. Taj odnos savršeno opisuje rečenicom: „Gledam ga kao svoje osobno kolo sreće“. A on je bodri riječima: „Možeš ti što hoćeš, draga“.

„Kad god pričam o tom početku „nove mene“ i sama se čudim – kao da slušam priču o nekom drugom“, napisat će Đurđica kao da se izvana osvrće na posljednja gotovo dva desetljeća svoga života. Onog koji je započet trčanjem vinskog Marathon Du Medoc. Impulzivna i hrabra, otrčala ga je iz oklade. Nakon 42 kilometra trčanja po jezivoj pripeci i vlazi nije odustala. O tom iskustvu piše: „Dehidrirana, šepava, spaljena nemilosrdnim sunčevim zrakama, sada sam još i povraćala. Na četrdesetom sam kilometru… Bolničari su davali infuziju trkaču koji je u nesvijesti ležao uz stazu. On nije uspio, ali ja hoću…. Sve se pretvorilo u prah, a ja, novopečena maratonka, s osmjehom života, utrčavam u cilj!“

Kad Đurđica Orepić pliva, vozi bicikl i trči Ironman to je dramatična priča, usporediva sa samim životom. Izlazak iz oceana nakon četiri kilometra je poput rođenja; u tinejdžersku dob ulazi nakon četrdeset kilometara na biciklu, a nakon osamdeset se pita tko je, pada na koljena i misli da ne može dalje, ali iz „avatarskih pejzaža“ crpi energiju, pa u posljednjoj etapi, trčanju, prvih petnaestak kilometara noge same gaze utrku, to je dobra faza života; ali, kao i u životu i veselju dođe kraj – iskuse se patnja i bol, ali Đu veli da bez toga ne bismo znali što je sreća; izmami grčevit smiješak koji znači „odustajanje nikada neće biti opcija!“ U završnici se rađa misao „…kraj nam je svima zajednički, nema poraženog i nema pobjednika. Za nama ostaje samo majušan trag, poput one bijele pruge iza aviona na plavom nebu koja s vremenom nestane.“ Đurđica priznaje svoje izazove kao neopisivu glad za životom jer, kaže, “sve je moguće, osim da ćemo iz ovog života izaći živi“ pa ne pristaje biti žrtvom okrutnih okolnosti, razorene idile i gradi se u junakinju.

Na naslovnici knjige stoji da je Ironwoman „Istinita moderna bajka o uspješnoj ženi koja se ne boji ni jednog izazova“. Prema Hrvatskoj enciklopediji bajka je, između ostaloga, oblikovana na razmeđi zbiljskoga i čarobnoga, ovostranoga i onostranoga, težine opstanka i lakoće svijeta želje, bajka ne izjednačuje, već na osebujan način miri suprotnosti. U tom smislu je „Ironwoman“ Đurđice Orepić bajka. Istinita bajka koju autorica posvećuje svojim unučicama Kim i Kai i svim budućim hrabrim ženama. Jer ni jedna žena ne mora biti žrtvom života, kad može izabrati učiniti se junakinjom.

Dok pišem ovaj ogled Đurđica je navršila 60 godina života, odradila prvu promociju knjige u Istri- Izazivam vas da uzmete Ironwoman u ruke. Nećete je pustiti dok ne dođete do posljednje stranice. A nakon toga čitajte objave na Facebooku. Jer ona se u međuvremenu okitila još jednim prvim mjestom u svojoj dobnoj skupini – na Ironman Lanzarote. I ide dalje. Navijam za tebe i sve Đu ovoga svijeta.

Sniježana Matejčić