Odvjetnik siromašnih i obespravljenih - uz dvije obljetnice dr. Ivana Zuccona, autora istarske Himne i istaknutog rodoljuba

Piše Nevio ŠETIĆ

S ovog našeg dragog kamena, kako je Istru nazvao njezin pjesnik Mate Balota, poteklo je čestitih ljudi koji su se utkali u povijest svojega doba darovitošću, obrazovanjem i požrtvovnim javnim djelovanjem. Ostali su trajno poznati, ne samo u svom rodnom zavičaju, već i mnogo šire. Ivan Zuccon je jedan od tih istarskih sinova.

Rođen je 23. listopada 1868. u Medulinu, tada lijepom selu težaka i ribara na krajnjem južnom dijelu Istre. Na 11 kilometara od Pule, Medulin je i tada imao oko 700 stanovnika. Gospodarsko uzdizanje Pule, u kojoj je tada stasavao Arsenal, a usporedo se razvijale i ostale gospodarske djelatnosti, privlačilo je radnu snagu iz Medulina i drugih obližnjih naselja. U ozračju hrvatskoga narodnog preporoda, središnjeg razdoblja hrvatske nacionalne integracije kada se širilo političko-prosvjetiteljsko poslanje na istarskom tlu pod vodstvom biskupa Jurja Dobrile i njegovih suradnika, javlja se i svijest o potrebi školovanja istarskog pučkog podmlatka. Kao u mnogim drugim ribarsko-težačkim i radničkim obiteljima tako je i otac Ivana Zuccona, vidjevši da je njegov sin marljiv učenik, odlučio omogućiti mu daljnje školovanje. Sve su tadašnje malobrojne osnovne i srednje škole u Istri poučavale na talijanskom jeziku. Talijanski je bio i službeni jezik cjelokupne uprave i sudstva u Istri. Tako je htio vladajući austrijski režim, sustavno podupirući denacionalizaciju hrvatskoga i slovenskog stanovništva u pokrajini Istri.

Bečki student

Nakon završene osnovne škole u rodnome Medulinu, Ivan Zuccon je upućen u Kopar, u gimnaziju. Osim nastave na talijanskom jeziku u toj se gimnaziji izuzetna pažnja posvećivala učenju njemačkoga, kako bi njeni maturanti, žele li nastaviti obrazovanje, mogli nesmetano pratiti predavanja na austrijskim sveučilištima.

Talijanski jezik u osnovnoj školi i gimnaziji nije uspijevao hrvatske učenike, Istrane, učiniti Talijanima. Oni su svoju hrvatsku, čakavsku, domaću materinsku besidu usisali s majčinim mlijekom. Ta je besida postala i ostala dio njihove duše, nešto što se uništiti ne da, što se gaji i čuva kao najosobniji dio bića. Snažna nepravda koju su osjetili svršeni gimnazijalci, sinovi istarskih Hrvata, u sučeljenju s obrazovnom politikom gospodujućeg austrijskog državnog sustava, očitovala se u tome što su ti đaci, da bi dobili državnu stipendiju radi sveučilišnoga školovanja, morali studirati na austrijskim sveučilištima na njemačkom nastavnom jeziku, u Beču, Grazu ili Innsbrucku. Ako su pak željeli studirati na zagrebačkom sveučilištu, nisu mogli dobiti državnu stipendiju niti su im u austrijskom dijelu Monarhije priznavani ispiti položeni na hrvatskom sveučilištu.

Bečki su vlastodršci na tako rigidan način onemogućavali hrvatskoj (istarskoj i dalmatinskoj) mladoj inteligenciji da se odgaja u banskoj Hrvatskoj, u hrvatskomu duhu. Slijedom toga je i Zuccon, kao i mnogi drugi mladi istarski i dalmatinski Hrvati koji su ovisili o državnoj stipendiji, studirao tamo gdje mu je jedino i bilo moguće. Bečki je pravni fakultet završio u redovnom roku.

Pučki pravobranitelj

Sudsku praksu je Zuccon obavio u kotarskom i okružnom sudu u Trstu. Ne želeći biti ovisan o vladajućem režimu, nije htio biti ni sudac, ni upravni pravnik. Opredijelio se za odvjetništvo. Odvjetnički pripravnički staž započeo je u Trstu, a nastavio i dovršio u Puli, u odvjetničkoj pisarni Matka Laginje, vrsnoga odvjetnika i jednog od najistaknutijih političkih vođa istarskih Hrvata. U međuvremenu (1894.) Zuccon je na bečkom sveučilištu stekao doktorat prava. Neko je vrijeme radio kao odvjetnik u Laginjinoj odvjetničkoj pisarni, a 1901. je otvorio u Puli samostalni odvjetnički ured.

Poput Laginje, i Zuccon je djelovao kao pučki pravobranitelj, štovatelj i zagovornik siromašnih. Zastupao je pretežito seljake, radnike i niže slojeve građanstva. Svoje odvjetničke usluge često nije naplaćivao prema propisanim odvjetničkim tarifama, već znatno manje, a nekima nije naplaćivao ništa. Pojedinim je siromašnim klijentima, koji su satima pješačili do Pule jer nisu mogli platiti prijevoz, davao i novac za okrjepu i prijevoz u povratku, pa i plaćao taksene pristojbe. Nije on to činio iz marketinških razloga, da bi se o njemu, kao odvjetniku i čovjeku, širio dobar glas. Činio je to prema diktatu svoje ljudske dobrote.

U političkom smislu Zuccon je bio istomišljenik Matka Laginje, Vjekoslava Spinčića i Matka Mandića. Tu je trojicu političkih vođa smatrao i svojim političkim učiteljima. Podržavao je akcije Hrvatsko-slovenske stranke koja je njegovala političko jedinstvo istarskih Hrvata i Slovenaca. Unutar toga pripadao je i pravaškoj, starčevićanskoj struji, koja se, ne priznajući ni Austro-ugarske, ni nametnute Hrvatsko-ugarske nagodbe, zauzimala za emotivnu, političku i teritorijalnu integraciju svih hrvatskih zemalja, za samostalnost i neovisnost cjelokupnoga hrvatskoga naroda.

Pisac i pjesnik

Kako su istarski hrvatski zastupnici u pokrajinskom, Istarskom saboru u Poreču te u državnom parlamentu, Carevinskom vijeću u Beču, bili predstavnici političke misli i težnji istarskih Hrvata, smatrani su hrvatskim političkim prvacima na istarskomu tlu. Među njih se, voljom hrvatskih birača u Istri, uvrstio i Ivan Zuccon, koji je 1908. postao narodni zastupnik u Istarskom saboru koji ga je izabrao i za predsjednika Zemaljskog odbora, izvršnog saborskog tijela.

Sklon spisateljskom peru, Zuccon je iskazivao ne samo vlastita politička stajališta suradnjom u istarskim listovima »Naša sloga«, »Omnibus« i »Diritto croato«, već i svoja stručna promišljanja, surađujući u ljubljanskom »Slovenskom pravniku«. Preveo je s talijanskog i njemačkog na hrvatski jezik niz tada najvažnijih pravnih propisa te ih i objavio u Puli 1911. pod naslovom »Zbirka zakona potrebnih u pravnom životu u Istri i druguda«. Pisao je povremeno i pjesme, pjesničkim perom nizao stihove što i danas bude jednako snažno kao i 1912. kada je pjesmu »Krasna zemljo, Istro mila« uglazbio Matko Brajša-Rašan za klavir i jednoglasno pjevanje. Kasnije je prilagođena za mješoviti zbor i od 1914. pjevana kao himna Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru. »Krasna zemljo, Istro mila« rodoljubnim žarom i ljepotom izričaja postala je svevremena, stalno živa, pjevana, često izvođena i rado slušana. I danas je tako, izvodi se kao svečana pjesma - himna Istarske županije.

Zuccon je teško proživljavao neprilike kojima je bilo izloženo istarsko stanovništvo za Prvoga svjetskog rata. Bolno su ga pogađala stradanja prisilno evakuiranoga pučanstva iz tzv. ratne zone, kao i pogibije i ranjavanja na bojištima unovačenih vojnika i rezervista iz Istre. Do očaja ga je dovodilo saznanje o lošoj opskrbljenosti istarskog pučanstva najnužnijim životnim potrepštinama, o sušnim ljetima i posebno o internacijama brojnih istarskih rodoljuba. Vrhunac njegove ogorčenosti izazvala je vijest o sadržaju tajnog Londonskog ugovora iz 1915., kojim su sile Antante obećale Istru Kraljevini Italiji kao teritorijalnu nagradu za njezin izlazak iz Trojnog saveza i ulazak u rat kao nove Antantine saveznice.

Internacija i bijeg u Zagreb

Kad je u Puli, nakon prestanka izlaženja »Naše sloge«, pokrenut »Hrvatski list«, Zuccon je i u njemu surađivao. Nakon raskida hrvatskih državnopravnih odnosa s Austrijom i Ugarskom, izvršenoga odlukom Hrvatskoga sabora u Zagrebu 29. listopada 1918., tim je aktom ustrojena i Država Slovenaca, Hrvata i Srba, a Istra postaje njezinim dijelom. Širom nove državne tvorbe osnivani su odbori Narodnoga vijeća, koji preuzimaju vlast na općinskoj razini. Takav Odbor Narodnoga vijeća u Puli, u dogovoru sa sličnim odborom koji su osnovali pulski Talijani, ustrojio je 30. listopada 1918. zajedničku općinsku vlast u gradu. Zucconu je povjerena funkcija potpredsjednika, koju je on čestito obnašao.

Radost istarskih Hrvata zbog ujedinjenja Istre s ostalim hrvatskim zemljama u okviru Države Slovenaca, Hrvata i Srba ubrzo je prekinuta najezdom talijanske vojske, koja je u ime Antante, a na osnovi Londonskog ugovora iz 1915., okupirala Istru. Talijanski su okupatori vrlo okrutno onemogućavali svaki otpor okupaciji. Utjecajnije i časne istarske Hrvate i Slovence progonili su i zlostavljali, najčešće internirali. Uhićeni odvjetnici, svećenici, učitelji, profesori, aktivisti Družbe sv. Ćirila i Metoda i drugi odvođeni su u Italiju na neodređeno vrijeme, izloženi patnjama u sramotnim uvjetima zatočeničkog življenja. Ivan Zuccon je interniran u ožujku 1919. i zadržan u Italiji do rujna te godine.

Vrativši se u Pulu vidio je kako talijanska okupatorska vlast tolerira svakojako nasilje ulične rulje, regrutirane iz domaćeg talijanskog življa, usmjerene protiv uglednijih Hrvata i njihove imovine. Skupina huligana upala je i u Zucconov stan, porazbijala pokućstvo i bacila ga kroz prozore na ulicu, a sljedećeg dana upala i u njegov odvjetnički ured i potpuno ga demolirala. Osvjedočen da mu je i život u opasnosti, Zuccon potkraj 1919. potajno napušta Pulu. Emigrirao je u jugoslavensku državu, Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Nastanio se u Zagrebu, gdje se nešto kasnije, posredovanjem novoga hrvatskoga bana Matka Laginje, zaposlio u državnoj službi kao upravni pravnik.

Zagrebački veliki župan

Zaključenje Rapalskog ugovora 12. studenog 1920. za Zuccona je bilo krajnje razočaravajuće, jer je dotad tinjajuća nada da Istra neće biti otuđena od matičnoga zaleđa time naprasno raspršena. Umjesto nade nastupio je očaj. Talijansku okupaciju Istre zamijenila je talijanska aneksija Istre. Otpušteni hrvatski radnici iz Pule, progonjeni hrvatski rodoljubi iz svih društvenih staleža i đaci srednjih škola na hrvatskome jeziku, koje su bile zatvorene još od početka talijanske okupacije, postali su emigranti. Bilo ih je posvuda u Kraljevstvu SHS, a najviše u Zagrebu. Njihove životne nevolje poticale su Zuccona da im pomaže, zauzimanjem kod državnih vlasti te raznih humanitarnih organizacija. Molio je i urednike najčitanijih hrvatskih listova da što češće pišu o nedaćama istarskih emigranata. Poticao je istarske emigrante u Zagrebu na samoorganiziranje te pridonio da se 1922. osnuje Prosvjetno i potporno društvo »Istra«, koje je ubrzo postalo vrlo aktivno.

Istaknutiji istarski emigranti su se u novoj državi uključivali i u novoosnovane političke stranke. Neki su, poput Matka Laginje, djelovali u Hrvatskoj zajednici, a Ivan Zuccon bio je u Demokratskoj stranci. Kad je 1924. došlo do raskola u Demokratskoj stranci, opredijelio se za njenu frakciju, Samostalnu demokratsku stranku. Budući da su samostalci 1924./25. sudjelovali u koalicijskoj vladi, postavili su neke svoje članove na upravne funkcije. Ivan Zuccon je 1924. postavljen za velikog župana Zagrebačke županije, a onda Zagrebačke oblasti, gdje je puno toga učinio za interese istarskih emigranata glede njihova zapošljavanja, socijalne i zdravstvene pomoći, dobivanja zavičajnosti i državljanstva, osnivanja istarskog učeničkog doma u Zagrebu. Kad je prestao biti veliki župan (1925.), Zuccon je na svoj zahtjev umirovljen, ali je i dalje pomagao istarskim emigrantima.

Impresivan ispraćaj na Mirogoju

Kao pripadnik Samostalne demokratske stranke bio je ushićen stvaranjem hrvatske, oporbene, proturežimske koalicije, koju je 1927. utanačila ta stranka s Hrvatskom seljačkom strankom, nositeljicom hrvatskoga nacionalnog pokreta. Cijenio je on taj pokret jer se temeljio na rješenju hrvatskoga pitanja u Kraljevini SHS. Kao i ostali politički nacionalno svjesni Hrvati, bio je ogorčen zbog atentata na zastupnike HSS-a u Narodnoj skupštini u Beogradu 20. lipnja 1928. Doživio je taj atentat kao napad na biće cjelokupnog hrvatskoga naroda.

U to je vrijeme Zuccon već teško bolestan i više ni ne izlazi iz stana. Prijatelji su ga posjećivali (uglavnom istarski Hrvati, emigranti), a dakako i liječnik. Iscrpljen bolešću, umro je u nedjelju, 7. listopada 1928., u 7.30 sati u svom zagrebačkom stanu. Njegova supruga Justina Zuccon (rođena Lorencin) objavila je sljedećeg dana u zagrebačkim »Novostima« osmrtnicu u kojoj javlja da je njen suprug Ivan preminuo »nakon duge i teške bolesti u 60. godini života«. Na zagrebačkom se Mirogoju okupio velik broj ljudi. Osim građana Zagreba svih društvenih staleža, pokojnikovih poznanika i prijatelja, bilo je tu i mnogo istarskih emigranata. O pokojnikovim vrlinama i rodoljublju govorili su Ivo Ražem (zet Matka Laginje) u ime Prosvjetnog i potpornog društva »Istra« te predstavnici istarske akademske mladeži, Samostalne demokratske stranke i Saveza društava Hrvatskoga sokola. Vodeći zagrebački dnevni list »Obzor« objavio je o preminulom Ivanu Zucconu zamjetan članak u kojem je opisao i svu tugu i tragičnost Istre, nepravedno otrgnute od matične zemlje.

Prošlo je 140 godina od rođenja Ivana Zuccona, a od njegove smrti već 80 godina. Zuccon i njegovo djelo ostaju trajno u galeriji istaknutih hrvatskih rodoljuba, Istrana, koji su za ovaj dragi kamen, za našu milu Istru, rodoljubno djelovali i izgarali, i time ostavili neizbrisiv trag u povijesti Hrvatske i njene krasne zemlje Istre.