Održivi razvoj nije bajka (Drago Pilsel u Glasu Istre)

Drago PILSEL

Ma koliko to želio, ne mogu, kao što je činila moja supruga dok je živjela u Njemačkoj (u Heidelbergu), razvrstavati otpad. Vjerujem u ekološku sintagmu da otpad nije smeće. Da se može i treba razvrstavati da bi ga se recikliralo. Ali meni to zagrebačke vlasti ne omogućuju, što se događa i mnogim ekološki osviještenim građanima Istre. Prisiljeni smo u istu vreću smetlarima ostaviti i komade papira i plastiku, staklene i limene konzerve… Hajde, to još nekako ide s odvoženjem krupnog otpada dvaput godišnje i s onim rijetkim dvorištima u kojima se sakuplja raznorazni krupni otpad. Ali, što s tonama svakodnevnog kućnog otpada koji se slijeva u našu prirodu? Hoćemo li morati čekati ulazak u EU, ili još puno godina nakon toga, da se prema otpadu ponašamo kao što čine osviješteni Nijemci ili Šveđani?

To je samo jedno od pitanja koja me muče, posebno otkad sam, sredinom devedesetih, imao priliku upoznati projekt samoodrživog kvarta koji sam tada vidio u Stockholmu. Kao što se radujem svakoj vjetroelektrani koja se podiže u našoj zemlji, tako me duboko impresionirao uzoran rad ureda za okoliš u južnom dijelu Stockholma, u kvartu koji se naziva Hammarby Sjostad. Tamo svaka kuća koristi kišnicu za ispiranje WC školjke, a kućni se otpad u potpunosti reciklira kao energent za grijanje domova. Sve je napravljeno da bi se dokazalo da je održivi razvoj ne samo moguć, već i jeftiniji način života.

SymbioCity, projekt koji se odnosi na kvart Hammarby Sjostad, ali se širi i na druge dijelove grada, sasvim bi sigurno prošao nezapažen u bilo kojem europskom gradu s novoizgrađenim dijelovima. Nije planiran da bude otmjen, već udoban. Podignut iznad bivšeg lučkoga predjela, ovaj se gradić od 11.000 stambenih jedinica pretvorio u švedski odgovor na pitanje kako bi se trebalo živjeti u skoroj budućnosti. »Željeli smo očistiti ovaj teren, koji je u prošlosti bio jedan od najzagađenijih dijelova grada, prepun štetnih industrija, a da u istome mahu sagradimo naselje koje samo sebe održava«, veli Erik Freudenthal, direktor ureda za okoliš Hammarby Sjostada.

Zahvaljujući vladinoj pomoći i donacijama više od stotinu velikih poduzeća, projekt SymbioCity je počeo davati konkretne rezultate. Manje od pet godina nakon službene inauguracije udar na okoliš smanjen je za otprilike 50 posto. Maksimalno se koristi solarna energija (svaka kuća ima vlastitu jedinicu sakupljača te energije), zatim vjetar (grad posjeduje park s vjetroelektranama) i snaga vode (sagrađen je sistem kanala kojim se sakuplja voda koja teče prema malim hidrocentralama). Organski se otpad reciklira da bi se obogatila zemlja u vrtovima, koje imaju gotovo svi stanovnici, a dio onoga što raste iz te obogaćene zemlje pretvara se u biodizel, koji se koristi kao pogonsko gorivo za grijanje u manjim termocentralama. Potrošnja vode smanjena je s 200 na optimalnih 100 do 150 litara dnevno po osobi.

»Svjesni smo potrebe i nužnosti da se koriste obnovljivi energetski izvori i zato već dugo radimo na tim projektima«, ističe Günnar Wieslander, državni tajnik za energetiku švedske vlade. U toj zemlji 50 posto stanovništva živi u velikim i većim gradovima. Ta je činjenica, dodana jakom industrijskom razvoju i nestašici pitke vode, navela Vladu sredinom sedamdesetih, usred tadašnje velike svjetske energetske krize, da počne istraživati projekte kakav je SymbioCity. Od 1995. Šveđani potvrđuju da su ulaganja bila itekako pametna i potrebna: zemlja se razvijala, okoliš se čuvao, emisija štetnih plinova je padala. To je dokaz da nisu u pravu oni koji tvrde da se jaki razvoj neke zemlje ne može dogoditi istodobno s održivim parametrima zdravog ekološkog sustava. Naravno, sve to nije bilo ni brzo niti lako. Najprije su počeli istraživati kako riješiti neke ambijentalne probleme, a onda su shvatili da su sva rješenja povezana i da je najbolji način da se problemi riješe ako postoji zajednički plan, upravo onakav kakav je primijenjen u SymbioCityju.

Dobro se sjećam onoga što mi je pred petnaestak godina rekao poznanik, švedski parlamentarac, koji, kao i ja, voli ribolov - da će se u skoroj budućnosti, iako je tada to bilo nezamislivo, u vodama južnog i jako zagađenog Stockholma pecati zdrave ribe. Upravo se to sada događa. Plan ide dalje: zamijenili su sve autobuse, koji sada voze na bioetanol. Od 80 posto fosilnog goriva koje su Šveđani trošili na javni prijevoz, sada su pali na jedva tri posto, što je dovelo do smanjenja emisije CO2 za čak 60 posto. Kako se to sve može učiniti? Pametnom politikom i prilagođenim odgojem u školama i civilnom sektoru.

U SymbioCityju se 80 posto prijevoza obavlja pješice, u javnom prijevozu, biciklom ili električnim tramvajem. Korištenje osobnih automobila palo je za 40 posto. Onaj kojem je vozilo potrebno može ga vrlo jeftino iznajmiti. Uzet će, naravno, ono koje ne zagađuje. Nisam rekao da je to jeftino, ali dugoročno je jeftina investicija. Većina stanovnika, srednja klasa, prihvatila je moto Mahatme Gandhija: »Zemlja pruža dovoljno da bi se namirile potrebe svakog čovjeka, ali ne i njegova pohlepa«. Eto, to je ta Europa s kojom sanja ovaj novinar.