Obitelj i uloga obitelji u socijalizaciji (Kristina Legović, 3. razred jezične gimnazije)

Obitelj je društvena grupa koja prihvaća novorođenče kao potpuno bespomoćno i ovisno biće i brine za njegov tjelesni razvoj i sigurnost. Obitelj ne skrbi samo o fizičkim potrebama djeteta, već i o njegovom socijalnom i emocionalnom razvoju. U obitelji dijete usvaja jezik, higijenske navike, etičke i druge društvene vrednote, formira sliku o sebi, razvija odnos s drugim socijalnim grupama i društvenost. U obitelji dijete stječe osjećaj sebe i usvaja svoju spolnu ulogu. Tip socijalnih odnosa koje dijete razvija u odnosu s majkom predstavlja osnov kasnijih socijalnih odnosa - tako npr. djetetova senzibilnost za potrebe i osjećaje druge djece, koja se razvija na osnovi interakcije u obitelji, čini pretpostavku za razvoj prosocijalnog ponašanja koje kasnije dovodi do djetetove popularnosti među vršnjacima. Iako značaj obitelji opada sa sazrijevanjem, jer dijete raste i uključuje se u druge socijalne grupe, obitelj nikad ne gubi svoj značaj i do kraja života značajno utječe na nas, našu sliku o samima sebi, na naš odnos sa socijalnom sredinom.

Ponekad se dogodi da ljudi pronađu u šumi napušteno dijete koje su odgojile zvijeri. Romul i Rem ili Tarzan primjeri su takvih zgoda. U Indiji je pronađeno dijete odraslo u džungli, što je možda bila inspiracija za Kiplinga da napiše knjigu o Mogliju, dječaku iz džungle. U Aveyonu je u 19. stoljeću zabilježen slučaj ”divljeg djeteta” kojeg su pokušavali naučiti, nažalost uzalud, da bude dobar građanin. Jedva je naučio nekoliko riječi, nikada se nije navikao na ljude, nije naučio pristojno se ponašati, hraniti, pa čak ni igrati.

Slučajevi takve djece su doista tragični i ne odgovaraju romantičnim predodžbama mitova, romana ili crtanih filmova. Rimsko-njemački car Fridrik II, u ambiciji da postane znanstvenik naredio je da se od majke oduzmu djeca; slugama koji su ih čuvali odrezao je jezike, te je zapovjedio da s djecom nitko ne kontaktira. Htio je dokazati da je učenje jezika nasljedno ili božji dar. Eksperiment je prekinut - djeca su, prema zapisima, zapuštena umrla.

Kulture traju stoljećima, s generacije na generaciju prenose se znanja, i društvene vrijednosti, pogledi na svijet, način života, odijevanje, hranjenje. Razmotrimo jednostavan primjer: obitelj tradicionalno ima svoje navike pripremanja omiljene hrane. Vremenom će takvi običaji ostaviti duboki trag. Nije lako naučiti otočane na masnu slavonsku svinjetinu ili Zagorcima na mediteransku kuhinju. Japanci jedu sirovu ribu, Indonežani jako začinjenu hranu. Francuzi vole hrskavi kruh, Skandinavci prednost daju gustim, tvrdim, crnim mješavinama raznog zrnja. Najčešće jedemo i volimo ono što su jeli naši preci. Postoje knjige-kuharice takvih naslova, jelovnici u restoranima, rukom pisane knjige recepata za kolače naših baka. Naravno da ćemo u životu upoznati i zavoljeti mnoga jela, ali u osnovi svoj stav prema okusima naučili smo u našoj obitelji, našoj kulturi. Takav stav izjednačili smo (identificirali) s našom ličnošću. On je, smatramo, samostalno naš. Ne mislimo da su običaji hranjenja nevažni ili jednostavni, ali svakako mi na isti način usvajamo mnoge i različite norme i vrijednosti društva u kojem živimo. Ne radi se o navici već o aktivnom procesu. Prihvaćamo znanja i stavove, predrasude i norme koje su nam orijentiri u ponašanju i u životu. Naši stavovi prema radu, poštenju, obiteljskom životu, suprotno spolu, sportu, zabavi, slobodnom vremenu, skoro u svemu, podsjećaju na stavove naše okoline, naše obitelji ili društva kojem pripadamo. Mi takve norme i pravila usvajamo kao svoje osobne. Upravo na tome je ovdje naglasak: proces kojim društvene norme i vrijednosti usvajamo kao svoje vlastite (internaliziramo) nazivamo socijalizacija. Socijalizacija je dakle proces učenja tijekom kojeg usvajamo norme i pravila kulture kojoj pripadamo, te postajemo sposobni sudjelovati u društvenim odnosima. Doslovno, taj pojam znači «učiniti društvenim». Socijalizacijom se društvene vrijednosti, norme i obrasci ponašanja prenose s jedne generacije na drugu i usvajaju se da bi postale sastavni dio ličnosti. Sa stajališta društva socijalizacija je proces kojim se s generacije na generaciju prenose društvena pravila i vrijednosti, proces kojim se osigurava stabilno i skladno funkcioniranje društva. Pojedinci takva pravila i vrijednosti moraju usvojiti kao svoja vlastita, ne (samo) da bi bili stabilne i cjelovite ličnosti već i radi toga da bi se društveni zadaci i uloge obavljali lakše. Zajednička pravila i norme ne trebaju nam samo zato da bismo razumjeli što drugi od nas žele i zahtijevaju, nego i radi toga da u našim društvenim ulogama ostvarimo smirenje i unutarnju suglasnost s vanjskim zahtjevima. Kada se pak prilagodimo i ponašamo konformistički, kada se naviknemo na takvo ponašanje, društvo, naša društvena okolina, nagrađuje nas odobravanjem, pažnjom i priznanjem.

Socijalizacija traje cijeli život, mada se mijenjaju zadaci i ciljevi, osnovni sadržaj normi i vrijednosti koji se socijalizacijom stječu. U doba pune mladosti, zadaci socijalizacije su norme i vrijednosti koje se tiču izbora partnera, prilagođavanja svijetu rada. U starosti pak, zadatak socijalizacije je prihvatiti društvena objašnjenja kako mirno prihvatiti činjenicu fizičke nemoći, bolesti i neminovne smrti. Iskustva socijalizacije utječu i na razvoj i oblikovanje ličnosti, sliku koju imamo o sebi.Socijalizacija se odvija kroz naše kontakte i međudjelovanje u društvenim grupama. Pri tome najviše učimo od ljudi koji su nam najvažniji: majka, otac, članovi obitelji, prijatelji, učitelji i drugi. Kroz te interakcije učimo što je društveno prihvatljivo, a što nije društveno prihvatljivo ponašanje, te što možemo očekivati ako slijedimo ili kršimo društvene norme i vrijednosti. Ali učimo i od ljudi koje vidimo na televiziji, ulici, u filmovima i časopisima. Ovdje ne mislim na formalni i službeni proces učenja i odgoja. O normama i vrijednostima više učimo neposredno, iskustveno. Socijalizacija je proces socijalnog učenja, proces interakcije pojedinaca u grupi i među grupama. Proces na koji utječu mnogobrojni činitelji socijalizacije. Obitelj je glavni činitelj socijalizacije, a uz nju su od posebnog značaja škola, vršnjaci, masovni mediji i radno okruženje.

O tome koliko je obitelj važna u svim razdobljima života govore mnoga istraživanja. Tako je istraživanje „Europljani i obitelj“ (1993.) pokazalo da se u većini zemalja stav prema obitelji nije promijenio u odnosu na početak osamdesetih godina i da je 95.7% ispitanih Europljana, rangirajući značaj različitih područja života, obitelj stavilo na prvo mjesto. Istraživanje provedeno u Hrvatskoj nekoliko godina kasnije (1999.) također je pokazalo da obitelj ima najveću vrijednost u životu građana. Rezultati ovih i drugih istraživanja štoviše pokazuju da obitelj ima sve veću ulogu u životu pojedinaca neovisno o njihovoj dobi.

Većina roditelja nastoji pomoći djetetu da postanu kompetentni adolescent i samostalno biće. Tijekom tog procesa i sami roditelji prolaze kroz socijalizaciju. I oni uče i prilagođavaju se ulozi roditelja. Vrlo često kasne u prepoznavanju promjena koje se događaju kod djece, ne primijete uspjeh koji su postigli, od djeteta je stvorena nova zrela ličnost. Ipak, ima roditelja koji nisu uspješni u ostvarivanju socijalizacijskih zadataka – koji tjelesno ili emocionalno zlostavljaju ili zanemaruju svoju djecu. Mnogi pak nisu u stanju prevladati trenutak u kojem njihova djeca moraju dobiti samostalnost, odgovornost i zadatke odraslog čovjeka.

Antropološka, sociološka i razvojna istraživanja provedena u posljednja dva desetljeća pokazuju da je socijalizacija funkcionalna i orijentirana prema budućnosti. Mladi članovi društva se socijaliziraju i doprinose svojim zajednicama kao odrasli i ispunjavaju socijalne zahtjeve svoje kulture. Socijalizacijski ciljevi i strategije kojima roditelji usađuju u djecu određene moralne i druge kvalitete proizlaze iz njihove očekivane uloge i zadaće u zajednici. Roditelji se u odgoju rukovode idealnom slikom kakvo bi dijete trebalo biti jednog dana. Roditelji nisu uvijek svjesni te slike i ona je pod velikim utjecajem vladajuće kulture, ali ovisi i o spolu djeteta, socio-ekonomskom statusu obitelji, razini obrazovanja i profesionalnoj orijentaciji roditelja kako će dijete oblikovati svoju ličnost. U tradicionalnim društvima to je bilo puno lakše nego u suvremenim društvima. U njima slika „prilagođenog“ odraslog ostaje relativno nepromijenjena i temelji se na kumuliranom iskustvu koje pripremaju dijete da jednog dana preuzme uhodane i jasne uloge u svojoj zajednici i specifičnoj kulturi. U društvima u tranziciji odgoj djeteta je manje pod utjecajem takvog kumuliranog iskustva, a više pod utjecajem novih političkih ili gospodarskih ideologije, želja i vizije roditelja. No, s obzirom na brze tehnološke promjene i proces globalizacije, teško je predvidjeti obrasce koji bi olakšali prilagodbu. Zbog toga je često slika prilagođenog odraslog, kojeg danas imaju mladi roditelji i ostali agensi socijalizacije, konfuzna, nedosljedna i nekoherentna. Je li socijalizacija u takvim okolnostima funkcionalna i može li to i biti? Kakve to može imati posljedice? Nitko ne može predvidjeti budućnost, ali činjenica ostaje da će obitelj i dalje igrati važnu ulogu u našoj socijalizaciji.