O porečkom (i ne samo porečkom) sportu: Zicer, Dvica, Iks umjesto Citius, altius, fortius?

Zbog čega se toliko medijskog prostora poklanja jednom jedinom klubu koji iza sebe nema nikakvih rezultata, ali netko, eto, očigledno misli kako narod Istre gotovo svakodnevno mora znati što o nečemu ili nekome misli njegov trener?

Dok neke redakcije godinama bez prestanka lupetaju o tome što je frajer jeo za doručak, gdje je i s kime popio kavu, u maloj Istri (i ne samo njoj, ali me kao Istrijana ona najviše zanima) postoje sportaši koji svakodnevno, uporno treniraju, a iza mnogih su veliki, ogromni rezultati na lokalnom, nacionalnom, europskom i svjetskom nivou, koji itekako zaslužuju da budu spomenuti i u javnosti proslavljeni.

O njima ćete teško igdje osim na lokalnim portalima pronaći kakvu informaciju, eventualno ih spomenu kod dodjele nekakve godišnje nagrade sportske zajednice ili sportskog saveza. Za državnu televiziju (a privatne su po tom pitanju još i gore) ne postoje sportovi poput odbojke, kuglanja, boćanja, borilačkih vještina i drugih, osim, naravno, kad se ne radi o nekakvom skupom spektaklu. Često ćete na tim televizijama moći doznati rezultate američke NBA lige, ili svaku pojedinost o južnoafričkom sportašu koji je ubio zaručnicu, ali nipošto se nitko neće sjetiti spomenuti uspjehe hrvatskih kuglačica i kuglača u Svjetskom kupu. Doista, koliko smo puta u 10 godina uspjeli na TV ekranima vidjeti utakmicu porečkih premijerligaša ili odbojkaških prvakinja države i osvajačice kupa?

Pitanje sa početka ovog komentara je, naravno, retoričko. Radi se o stvaranju umjetnog interesa, a posljedica je to ulaska kladioničara i kladionica u praktički sve pore hrvatskog sporta. Tu su, dakako, i političari i poduzetnici koji guraju svoje interese, prvenstveno se baveći kupoprodajom igrača, pa i klubova. A taj je umjetni interes za sport postao stvaran, opipljiv. Komercijalizacija je u potpunosti pregazila amaterski sport, a posljednje mu znakove života ubija klađanje, odnosno kockanje na sportske rezultate, da ne spominjem kriminal koji uz klađenje ide.

Entuzijazma i oduševljenja sportom kakvog smo nekad imali sve je manje. Sve se manje krećemo i sve manje treniramo, a iz fotelja gutamo informacije koje nam mainstream mediji forsiraju. Tipa, trener taj i taj je danas rekao kako će mu strategija protiv NK Iks Ipsilon u Ligi Z biti ta i ta. Onda ćemo sutra, nakon još jednog poraza, čitati o tome kako se, eto, zeznuo, jer igrači nisu bili na visini zadatka. I tako unedogled. Mislim, ono, KOGA JE ZA TO UOPĆE BRIGA?

Posljedica gore opisane pojave je sve manji realni interes za sport, manja popunjenost tribina na sportskim susretima (manji prihodi klubova, manji entuzijazam sportaša i uprava) te potpuno skretanje sporta u vode u kojima ne bi smio plivati, jer se to protivi samoj njegovoj definiciji. (Olimpijski moto je "Brže, više, jače", a ne "Mazni, uzmi proviziju, prodaj").

Konačno, mediji uvelike utječu na naše živote, pa ono što u njima nije objavljeno zapravo kao da se nije ni dogodilo.

Kompetitivnost na igralištu kod većine ljubitelja sporta stvara osjećaj euforije, pripadnosti skupini, budi zdravi natjecateljski duh i emocije, prave, stvarne, opipljive. Bez aktivnog ili pasivnog bavljenja sportom uskraćen nam je (ne svima, naravno, ali mnogima) važan sigurnosni ventil za otpuštanje fizičke i psihičke napetosti. Siguran sam da bi o tome nešto daleko pametnije od mene mogao reći neki kineziolog koji bolje poznaje teoriju. Ili psiholog.

Prisustovao sam mnogim javnim diskusijama o potrebi da produžimo turističku sezonu dovođenjem sportskih ekipa u porečke hotele i sa time nemam nikakvih problema. Dapače, podržavam to, kao što bi to, iskreno vjerujem, učinio svatko normalan. No, kod sporta imamo drugi, po meni važniji problem: kako na tribine sportskih borilišta dovesti gledatelje koji su najveći motiv svakome sportašu, čak i onome koji igra za novac, koji je svoj život podredio sportu. Takvu raspravu i rješenja očekujem prvenstveno od Sportske zajednice. Svo to dvadesetogodišnje lutanje je postalo samo sebi cilj i totalna besmislica, a u prilog mojoj tvrdnji govori prošlost. Kao klinac sam se stalno motao oko rukometnog kluba u kojem je i moj pokojni stari neko vrijeme bio predsjednik uprave. Sjećam se pokojnog Kreše Jendrašića koji je radio u Autotransu i uz kojeg nikad nitko nije morao razmišljati o tome hoće li ili neće biti autobusa za put u bilo koji dio države. Sportski klubovi tada nisu razmišljali o novcu nego o igračicama i igračima, a Stari Jadran, Palestra i drugi, tada skromni sportski tereni bili su puni gledatelja. Ne, naravno, kao San Siro, nego sukladno broju stanovnika zainteresiranih za sport.

(A kad sam već spomenuo pokojnog Krešu, reći ću i to da je imao vremena za svoj posao, djecu, ali i za rukomet i sport generalno. Usput je educirao i generacije izviđača. Besplatno!)

Svi su sa nestrpljenjem očekivali ponedjeljak da bi u Glasu Istre pročitali tko je koga dobio, tko od koga izgubio, i sve to prokomentiraju. Poreč je, kao i danas, pa i više, imao košarkaše, nogometaše, rukometašice i rukometaše, odbojkašice i odbojkaše, da ne nabrajam dalje. Komentirale su se utakmice, golovi, obrane, potezi, a ne koeficijenti kao danas.

Znam da je danas neko drugo vrijeme kome se potrebno prilagoditi, ali činjenica jest da su "profesionalizam" i nezdrava komercijalizacija (kladionice, trgovci, pivari) dobrano nagrizli temelje sporta o kome su nekad sasvim dobro brinuli amateri. Sve je postalo lobiranje, u svemu se traži zarada, a pravi smisao sporta ostao je negdje skriven.

Kao klinac sam neko vrijeme igrao rukomet koji današnjem ni tehnički ni fizički nije niti do koljena. Igrali smo neku Istarsku ligu pred punim tribinama i uz gromoglasno navijanje. Na prvim utakmicama to je šok, izbija ti tlo pod nogama, ali pozitivan šok, koji rezultira užitkom kakvog bi svaki sportaš/sportašica trebali iskusiti. Osjećaj kad znaš da nisi sam, da te ekipa na tribinama podržava, želi tvoj uspjeh koji automatizmom postaje i njen uspjeh, zato jer igraš za svoju ekipu i trenera, za svoj klub, za tu ekipu na tribinama, za grad, za kvart, za svoje starce, sestru, brata...

Zarada je super, svi živimo od novca, ali smo prije svega društvena bića. Zato uistinu vjerujem kako bi se Grad i Sportska zajednica, uz svoj primarni cilj, a to je briga za uvjete u kojima sportaši treniraju i natječu se, trebali pozabaviti sa još dva problema. Jedan je animacija građana na bavljenje sportom i rekreacijom, a drugi njihova animacija za dolazak na tribine sportskih borilišta. Poreč nazivamo sportskim gradom, ali on to nije niti može biti samo zato jer u njega sportaši dolaze na pripreme. Postat će grad sporta tek onda kad sportski duh ponovno zaživi među građanima.