O beskućnicima nitko ne brine sustavno

Obično već u studenom počinju poštom stizati molbe za pomoć - pošiljatelji računaju da će u božićno vrijeme više ljudi imati potrebu podijeliti dio onoga što imaju s drugima, ne bi li se bolje osjećali. Koliko novca treba da se spase svi nesretni ljudi na ovome svijetu? Koliko naših 50 kuna može pomoći? Možemo li zažmiriti, začepiti uši i ne vidjeti i ne čuti, ne reagirati?

Ljudi kojima treba pomoć ima svuda oko nas, pa i beskućnika. Oko nas žive ljudi zakinuti za velikodušnost božićnog darivanja, dapače, ovisni o tome koliko će velikodušni prema njima biti drugi.

Ove je godine čak i pučki pravobranitelj Jurica Malčić pokušao apelirati na Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi da se osmisli kvalitetnija briga o marginaliziranim građanima beskućnicima. Sugerirao je da se uoči najavljene oštre zime to ministarstvo u suradnji sa županijama i većim gradovima pobrine za cjelodnevno zbrinjavanje i noćenje beskućnika, pogotovo zato što sustavna briga o beskućnicima u Hrvatskoj ne postoji.

Sugerirao je i kako skrb o beskućnicima kvalitetnije riješiti kroz novi Zakon o socijalnoj skrbi. Možda su u Zagrebu nešto i učinili temeljem toga dopisa, ali u Istri se ništa nije pomaknulo s mrtve točke.

Dostupne statistike kažu da je u Hrvatskoj u centrima za socijalnu skrb evidentirano 500 beskućnika, od kojih čak 400 u Zagrebu. Među njima je i pedesetak djece i osoba ispod 18 godina. Međutim, beskućnika je sasvim sigurno puno više jer mnogi nisu u evidenciji ako ne koriste neki od oblika pomoći kroz sustav socijalne skrbi. A takvi beskućnici, neevidentirani, žive i tamo gdje o njihovom problemu nitko sustavno ne brine, kao što je slučaj u Istri.

- Po zakonu bismo ljude koji nam se obrate, a nemaju regulirano prebivalište u Poreču, trebali vratiti onamo odakle su došli, ali oni to najčešće ne žele. Uostalom, ako to i spomenemo, često se više ne vrate ni po kakvu pomoć. Ne možemo se tako odnositi prema ljudima. Imamo, načelno, "domicilne" beskućnike, "osobe u skitnji i prosjačenju", a ima i onih koji godinama žive na Poreštini neprijavljeni i pristaju živjeti na rubu dok mogu raditi sitne poslove koji im pomažu da prežive. Problem nastaje kad obole i kad ih više nitko neće.

Jutros je bilo minus sedam i pol stupnjeva Celzija i ne možete se ne pitati kako su ljudi bez doma preživjeli noć. Lani je socijalni radnik na leđima iznio čovjeka iz jarka punog snijega. Nitko ga nije htio, ni bolnica ni hitna služba. Platili smo privatni prijevoz do doma u Novigradu, gdje su ga, srećom, prihvatili, ali u pravilu domovi ne žele uzeti beskućnike. Nemaju mjesta ili uvjeta, a ne postoji jasan program ni naputak osnivača - Istarske županije, kaže voditeljica porečkog Centra za socijalnu skrb Marija Trošelj.

Veli da po Zakonu o socijalnoj skrbi beskućnika rješenjem može poslati u neki od domova za starije i nemoćne, budući da u Istri ne postoji prihvatilište samo za beskućnike, ali najčešće se takva rješenja ne mogu provesti. Kaže da u Poreču živi između pet i 15 beskućnika. Podatak je uglavnom pouzdan jer nije samo iz evidencije Centra, nego i Crvenog križa, s kojim surađuju. Neki od tih ljudi žive u barakama ili kamp-kućicama, nerijetko u neljudskim uvjetima, a zima im je najteža jer teško mogu išta zaraditi pa su i gladni, osim što im je hladno.

- Uspjeli smo se početkom ove godine u županijskom Odjelu za socijalnu skrb izboriti da se sačini program na županijskoj razini, osnovana je i radna grupa, čija sam članica, ali nismo se sastali od prije Uskrsa. Nakon slučaja čovjeka koji je u Poreču prije dva mjeseca spavao pod borovima, poslala sam poruku da bi se radna grupa trebala sastati, ali do danas nisam dobila odgovor. Ovdje su u pitanju ljudi, živi ljudi, i ne možemo administrirati njihove probleme, moramo ih rješavati, pomoći im.

Što da radim kad mi sljedeći put u nekom domu ne uzmu beskućnika? Da ga dovezem pred zgradu Županije?, pita Trošelj. A moglo bi se zajedničkim snagama Crvenog križa, centara za socijalnu skrb, Caritasa, udruga građana i Županije pronaći rješenje. Kad bi to nekome bio prioritet.

Ravnateljica porečkog Crvenog križa Đurđica Orlić kaže da ona i Trošelj ne mogu proizvesti rješenje, nego tek udružene pomoći onoliko koliko je u njihovoj moći, odnosno moći ustanova koje vode.

"Znam da imamo beskućnika i znam koliki od njih dolaze po toplu odjeću, a neki nemaju prijavljen boravak. Ima ih iz Pule, iz drugih dijelova Istre, ali i iz unutrašnjosti Hrvatske, uglavnom iz okolice Osijeka. Neki su ovisni o alkoholu, a drugi su beskućnici jer su se tako posložile zvijezde. Jako je lako doći u takvu situaciju. Nitko od nas nije imun - jedan krivi potez, neki veći dug koji ne možeš vratiti, raspad obitelji i čovjek je na cesti bez ičega", kaže Orlić. (Sniježana MATEJČIĆ)

PROČITALI STE SKRAĆENU VERZIJU TEKSTA. OPŠIRNIJE O OVOJ TEMI ČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLASA ISTRE OD PONEDJELJKA.