Novac potrošen, osta pusta ledina

Lokalno
23.04.2009 00:00
E.Dž.
Temelji nikada sagrađene škole
Temelji nikada sagrađene škole
Prošlotjedna nepravomoćna oslobađajuća presuda za bivšeg ravnatelja OŠ Vladimira Nazora Antuna Matasovića i Radoslava Lausa, vlasnika tvrtke Maison corp, koja je imala ugovor o gradnji škole na prvoj lokaciji, na ulazu u mjesto, u fokus javnosti vratila je nerazjašnjenu priču o vrsarskoj školi. Doduše, postupak protiv prvooptuženog Matasovića i drugooptuženog Lausa koji su, usput rečeno, u kumovskoj vezi, samo je dio pravosudne završnice priče o školi na početku, odnosno na kraju grada. Niti nakon 12 godina ni ovaj dio nije završen jer presuda nije pravomoćna, no Matasoviću i Lausu vjerojatno nitko više neće moći staviti na savjest malverzacije na štetu općine.

Natječaj Maison corpu u financijskoj blokadi

Što se to u Vrsaru događalo prije 12 godina? Tada je križevačka građevinska tvrtka Radnik blokirala gradilište vrsarske osnovne škole ne bi li naplatila radove od izvođača Maison corpa, s kojim je imala kooperantski ugovor. Novac kojim su trebali biti plaćeni dotadašnji radovi vlasnik Maison corpa potrošio je na plaćanje dužnicima i troškove tvrtke, a tek manjim dijelom radove na školi. Slijedila je prijava Općinskom državnom odvjetništvu, potom istraga duga gotovo tri godine i nedavno izrečena oslobađajuća presuda jer u postupku odvjetništvo nije uspjelo predočiti dokaze da je Matasović kao ravnatelj škole omogućio Lausu da dođe do novca koji je Općina namijenila gradnji škole, kao ni da je Laus kao direktor Maison corpa (graditelja škole) kredit za koji je Općina garantirala akceptnim nalozima potrošio nenamjenski i time pribavio korist svojoj tvrtki.
Ako krenemo ispočetka, treba reći da je 1995. godine dogovorena gradnja nove škole u Vrsaru, na općinskom zemljištu. Točnije, 1996. tadašnji istarski župan Luciano Delbianco i ondašnja ministrica prosvjete Ljilja Vokić potpisali su ugovor o načinu gradnje - Općina je trebala dati zemljište, Županija platiti komunalije i pristojbe, a Ministarstvo Općini dati staru školsku zgradu, čijim bi valoriziranjem bila financirana gradnja nove. Raspisan je natječaj za izvođača, na koji su se javili pazinski Vladimir Gortan, zagrebačka Industrogradnja i porečki Maison corp. Potonji je ponudio najnižu cijenu, nešto manje od 14 milijuna kuna, ali je ponudio sufinancirati gradnju s tri milijuna tadašnjih njemačkih maraka pod uvjetom da mu Općina prepusti staru školsku zgradu, u kojoj je kanio urediti hotel.
Konstrukcija je bila prilično nategnuta, ali izvodiva da Maison corp nije već bio u financijskoj blokadi. No, ta je ponuda bila najniža i unatoč svemu s Lausom je potpisan ugovor. Nakon pripremnih radova gradnja je stala. Građevinska dozvola je kasnila jer zemljište na kojem je trebalo graditi nije bilo čitavo u općinskom vlasništvu, dijelom se radilo o poljoprivrednom zemljištu koje je trebalo prenamijeniti… Loše je počelo, a tako je i nastavljeno.

Kreditima otplaćivani dužnici

Financijski opterećen Maison corp bio je u sve većem škripcu. Kredit je pošao tražiti u Gradskoj banci, tada na čelu s Linom Užilom, a koja je u Poreču »trajala« jedva tri godine. Kako je posvjedočio u sudskom postupku, Užila je Lausu rekao da bi mu mogao odobriti kredit ako bi za otplatu garantirala Općina Vrsar. Općina je izdala dva akceptna naloga ukupno vrijedna 1,45 milijuna kuna, upravo koliko je Laus dugovao kooperantu, križevačkom Radniku. Na osnovi tih akceptnih naloga Užila je Lausu odobrio kredit. Novac je isplaćen na račun Maison corpa s kojega je odmah išao dijelom dužnicima, dijelom za pokrivanje režija tvrtke, a tek mali dio korišten je za plaćanje obavljenih radova na gradilištu vrsarske škole. Gradilište je utihnulo, a Radnik prijeti zamrzavanjem i sudom dok mu se ne isplati dug.
Iz Radnika optužuju ravnatelja Matasovića, Lausa i »nekoga iz općine« za prijevaru. Sredinom 1998. tadašnji županijski pročelnik za školstvo Mate Krizman u opširnom očitovanju tadašnjem ministru Božidaru Pugelniku, tri godine nakon početka investicije, zaključuje da je »početak gradnje bio pod pritiscima«, ne piše čijim, te da je potpisan »samo naoko povoljan ugovor s firmom koja zapravo nije bila sposobna odraditi posao« - ali ugovor nije raskinut. Budući da je tada svatko skidao odgovornost sa svojih leđa i prebacivao na tuđa, do danas je ostalo nejasno zašto je gradnja škole u Vrsaru tako loše zamišljena, neslavno prekinuta, potrošen je javni novac što iz općinske, što iz županijske blagajne, smjenjivali se ministri, a i Matasović je 2001. promijenio »zanat« i nedugo nakon toga pojavio se u našim novinama kao bespravni graditelj na porečkoj Stanciji Grbinovici. A nova vrsarska škola, sagrađena na drugom kraju grada, zapravo je skuplja za čitav taj dio izgubljene investicije s početka priče.

Još uvijek neriješeno vlasništvo

Pokušali smo dobiti komentar priče iz križevačkog Radnika, ali s druge strane nije bilo odgovora. Općinski načelnik Franko Štifanić, pak, kaže da će sigurno pokušati vratiti novac koji je isplaćen Lausu temeljem akceptnih naloga.
- Oštećena smo strana jer novac iz proračuna nije uložen u školu. Mi smo novac dali školi, ne Lausu i ta priča još nije gotova. Još se sudskih postupaka vodi zbog te investicije. Županija i škola tužili su Republiku Hrvatsku jer je osnivač škole bila država kada su nastali dugovi koji su blokirali i rad škole, rekao nam je Štifanić.
Općina je ipak uspjela dobiti u vlasništvo staru školsku zgradu temeljem ulaganja u novu, ali u općinsko vlasništvo nije vraćena i parcela na ulazu u Vrsar na kojoj je Maison corp trebao sagraditi školu. Općina je tada zemljište darovala školi da bi mogla ishoditi građevinsku dozvolu, ali je dar uvjetovala: ako nova škola ne bude dovršena u roku od dvije godine, parcela se vraća u vlasništvo Općine. Međutim, Radnik je pokrenuo ovrhu nad parcelom zbog neisplaćenog posla, Općina se žalila, a sudski postupak nije zaključen.
Sniježana MATEJČIĆ
© 2003 - 2024 Parentium Media - Hosted by Plus.hr
Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja boljeg korisničkog iskustva. Izjava o privatnosti