Noćna buka stalna noćna mora Porečana: basovi napadaju

POREČ - Nekolicina Porečana nastanjenih u ulicama sv. Maura i Frane Glavinića te na Ribarskom trgu i Obali maršala Tita prošle je godine sredinom kolovoza poslala gradskoj upravi peticiju, a kako nitko na nju nije reagirao, ove su je godine poslali ponovno. Oni negoduju zbog buke iz nekadašnjeg ribljeg restorana, sada ugostiteljskog objekta La Cioccolata, koji zbog (pre)glasne glazbe do tri ili četiri sata ujutro remeti njihov mir.

Jedan od potpisnika peticije rekao nam je da je i osobno molio poznanike u gradskoj upravi da nešto učine te da su nakon toga bili u obilasku komunalni redari, ali u dopodnevnim satima, kad glazba nije tako glasna. Inspekcija koja je mjerila buku, kaže naš sugovornik, ograničila je jačinu na 65 decibela, ali je već drugog dana sve bilo po starom. Osim buke, uništavaju ih, kažu, vibracije i potmulo udaranje basova. A ljudi ustaju rano ujutro, odlaze na posao i trebali bi biti produktivni nakon tri-četiri sata spavanja.

Ove godine iste se žalopojke stanara s rive ponavljaju. »Od tehno basova koji u lokalima ispod moje spavaće sobe udaraju do dva ujutro nema šanse da zaspem«, požalio se našem novinaru stanovnik s pogledom, ali i uhom na rivu.

Nedavno me na ulici zaustavio jedan viđeni porečki ljetni stanovnik, koji već desetljećima ima kuću nadomak Gradske plaže. Nikada mu, kaže, do ove godine nije smetao »zvuk ljeta«: žamor prolaznika i glazba koja dopire iz raznih smjerova. Ove godine njega i njegovu obitelj izluđuju vibracije basova koji dolaze iz kluba na plaži Naftaplin. Pitaju se treba li stvarno pisati peticije i tužakati susjede gradskoj upravi ili će porečki čelnici konačno početi provoditi svoje odluke i državne zakone.

Problem buke iz ugostiteljskih objekata, posebno iz kafića i barova u stambenim naseljima, napose u starom gradu, nije karakterističan samo za Poreč, ali je ovaj grad vjerojatno jedan od onih u kojima je taj problem doveden do apsurda. Nevjerojatno je da netko uopće može otvoriti kafić u stambenoj zgradi ili u gusto naseljenom dijelu grada te nekažnjeno ometati normalan život susjeda. Ima u gradu kafića koji sasvim solidno funkcioniraju i nikada se nitko nije žalio na njih, ali više je onih drugih – njihovi vlasnici u pravilu ne žive iznad ni pokraj tih kafića pa buka ne remeti san njihove djece ili starijih članova obitelji. A za druge ih nije briga. Nije čudo što žitelji staroga grada sele u druge dijelove čim im se za to ukaže prilika. Takva rješenja ne mogu biti prešutni stav gradskih vlasti u ovom slučaju – jer Poreč nije ljetni zabavni park ni cirkus, nego mjesto u kojem neki ljudi žive čitavu godinu. I koliko god se na početku sezone uvjeravali da će izdržati tih dva-tri mjeseca turizma, u kolovozu su živci već tako tanki da neki plaču od nemoći. Onima čiji se novčanici u isto vrijeme debljaju i koji bi samo jednim pokretom ruke na botunu za jačinu zvuka mogli mnoge poštedjeti muke, sve je to smiješno. Gradskim vlastima ne bi smjelo biti svejedno.

S. MATEJČIĆ