Neš' ti tradicije

U medijskom prostoru, bilo u eteru, elektronskim ili tiskanim medijima, nekritički i olako se koristi riječ „tradicija“ i „tradicionalno“ u kontekstu različitih sezonskih programa u kulturi i zabavi. Tako tradicionalni postaju programi koji traju tek nekoliko godina, a nedavno se moglo pročitati kako u jednom istarskom mjestu stvaraju program koji će „postati tradicionalan“.

I što sada? Zašto bi to trebao biti povod javnoj raspravi? Zato što svojim jezikom u javnom prostoru moramo suvereno vladati, moramo znati što pišemo i govorimo, pogotovo ako to činimo u javnosti.

Pa što je onda uopće tradicija i tradicionalno?

Hrvatska enciklopedija kaže da riječ tradicija potječe iz latinske riječi traditio , koja znači predaja, predavanje. U hrvatskom jeziku ta riječ označava iskustva i kulturne tečevine (običaje, vjerovanja, norme, vrednote) neke zajednice koji se prenose usmeno, pismeno ili primjenom – iz naraštaja u naraštaj. Općenito značenje odnosi se na ono što se uvriježilo, uobičajilo na nekom području tijekom duljega razdoblja, pa navode primjer engleske pravne tradicije ili hrvatske jezične tradicije.

Hrvatski jezični portal donosi sličnu definiciju i naglašava značaj prenošenje s generacije na generaciju, iz epohe u epohu.

Enciklopedija Proleksis kaže da je tradicija prenošenje iskustava sa starijih naraštaja na mlađe; prijenos običaja, znanja, kulturnih vrijednosti, vjerovanja i oblika ponašanja na nove naraštaje ali i očuvanje neke djelatnosti kroz neko duže razdoblje, pri čemu ona poprima značenje običaja. Tradicija se prenosi usmenom ili pismenom predajom, odgojem, akulturacijom... Temelji se na ustaljenom načinu razmišljanja i ustaljenim običajima koji su preuzeti iz ranijih razdoblja.

Ako je, dakle, tradicija usmena predaja znanja, vještina, načina ponašanja i običaja unutar jedne kulture ili skupine ljudi, ako pod tradicijom podrazumijevamo očuvanje kulture i običaja jednog naroda može li tek osmišljen program zabave ili evociranja nekog događaja iz prošlosti biti planiran kao „tradicionalan“? Naravno da ne može. Ako podrazumijeva evociranje nekog gotovo zaboravljenog običaja ili ustanovljavanje programa kojim se taj običaj čuva za buduće naraštaje, to može biti čin čuvanja tradicije. Ali, ponavljanje nekog događaja osmišljenog prije desetak godina ne može biti nazvano tradicionalnim.

Možemo na porečkim programima ukazati na distinkciju tradicionalnog od višegodišnjeg. Rekla bih da program „Naš kanat je lip“ njeguje regionalni glazbeni izričaj i domaću riječ, radi se o očuvanju glazbene i jezične tradicije koja se prenosi s generacije na generaciju. Imamo, s druge strane, netom otvoren 65. Annale, najdugovječniju likovnu izložbu u kontinuitetu u Hrvatskoj – traje 65 godina. Je li ona tradicionalna ili tek respektabilno dugovječna, kao i Koncerti u Eufrazijani, i nešto mlađi Jazz u Lapidariju? Zašto ih ne bi trebalo smatrati tradicionalnima? Zato što ne prenose običaje ni znanje s generacije na generaciju. Ovi programi govore o kulturnim vrijednostima jedne zajednice, a da bi zaslužili pridjev tradicionalnosti morat će izdržati dužu vremensku provjeru.

Različite ribarske i ine fešte koje lokalne zajednice organiziraju u ljetnim mjesecima nisu tradicionalne, tek dugovječne. Među njima ima i onih koje dijelom njeguju tradiciju: soljenja srdela, krpanja ribarskih mreža, spravljanja lokalnih jela ili kolača. Zato za „Slatku Istru“, na primjer, možemo reći da je tradicionalni program, jer s generacije na generaciju prenosi vještinu pečenja lokalnih slastica čiju autentičnost ocjenjuju znalci.

Svoju jezičnu tradiciju čuvamo pravilnim korištenjem hrvatskih riječi i udomaćenih tuđica, kao što je „tradicija“, jer drugačiji pristup riječima i jeziku stvara zabune ili čak zablude, omalovažava sudionike u komunikaciji i banalizira hrvatsku jezičnu tradiciju.