Neozbiljno o ozbiljnom s Biserkom Bibom Momčinović

- Biba, opet si uličarila! Bila si na antifašističkom maršu u Puli, vidjela sam te na slikama.

A ona me pita jesam li sumnjala da će biti ondje. Poznajem Biserku Momčinović više od tri desetljeća, zajedno smo prošle puno lijepoga i onog drugog. Stoga i nije lako obaviti novinarski zadatak koji neće biti potpuno subjektivan, već samo onoliko koliko nam se stavovi podudaraju, a prijateljski odnosi prepliću. Biba nerado pristaje na razgovor, a popušta tek na dogovor da to bude duhovit tekst. Kad govorimo o ljudskim pravima, nije se lako šaliti, ali ona može i tako.

Biba je jedna od onih ljudi za koje možemo reći da su dežurna savjest društva. Ona će na to reći kako vješto upravlja metlom, ali samo danju. Vještica je, kao i one koje nastoje ne samo na zaštiti nego i na poštivanju svih ženskih ljudskih prava. Biba je već godinama formalno u mirovini, ali aktivistički duh ne miruje kad ima četrdesetak godina mirovnjačkog, aktivističkog i ljudskopravaškog angažmana. Pa onda u mirovini uđe u politiku kao članica Radničke fronte. Ali njezin aktivistički nerv prevladava.

"Jednom uličarka, zauvijek uličarka", komentira Biba svoje sudjelovanje u nedavnom antifašističkom maršu, ali i svakoj prilici kada treba izaći na ulicu i glasno se zalagati za neku pravednu ideju.

Biba i suprug Mladen – Momo – doselili su u Poreč iz Zagreba ranih 90-ih godina. U pretvorbama i privatizacijama ostali su bez posla, svjedočili valu huškanja protiv sugrađana srpske nacionalnosti pa su sve svoje ostavili za sobom u Zagrebu i došli u Poreč. Okupili su ljude spremne stati u obranu onih koji su stvaranjem nove države ostali bez državljanstva, nerijetko posla i stana. Većina su bile žene s djecom.

Ubrzo je u Poreču registrirana podružnica Građanskog odbora za ljudska prava (GOLJP) koju je u Zagrebu vodio Zoran Pusić. Iz te podružnice nakon nekog vremena nastao je Centar za građanske inicijative Poreč (CGI). Dugo vremena bio je jedina, a i danas prepoznatljiva udruga civilnog društva kojoj su u središtu pozornosti ljudska i manjinska, napose ženska, ljudska prava.

Biserka je dugo godina bila na čelu CGI-ja pa je pitamo može li napraviti "blic inventuru", podsjetiti na najvažnije detalje i aktivnosti u području koje, najblaže rečeno, nije popularno ni političarima ni javnosti.

- Ma komu to može biti zanimljivo čitati i čemu to? Bilo pa prošlo. Bolje je ne sjećati se većine onoga što smo morali i željeli raditi. Doduše, čini se kao da ništa nismo niti postigli, kad nas ponovno iza svakog ugla čeka neka fantomka. Zlo ne spava. Valja se ponovno ogrnuti plaštevima vještica i zajahati metle, ali to je posao za mlade vještice i vješce. Preživjeli smo mnoge prijetnje, javne i podmukle, prozivke u medijima, ograničen pristup izvorima financiranja rada i slične oblike opstrukcije, osobno i u CGI-ju. Mislili smo da takva praksa polako odlazi u zaborav. A onda se probudiš i sve je isto, ako ne i gorje. Moraš se pitati jesi li sve ono prije sanjala ili je ovo noćna mora, govori Biba dok se prisjećamo kako su se ranih 90-ih u Poreču okupile ženske nevladine udruge i osnovale Žensku mrežu Hrvatske koja i danas postoji.

Bilo je to logično i nasušno potrebno, kaže Biba, podsjećajući kako su se žene organizirale po čitavoj Hrvatskoj kako bi zajedno lakše preživjele rat i obranile svoja prava. Zajednička platforma bila je ženska energija i samosvijest na kojima se širila ideja feminizma, sjeća se Biba, pa dodaje kako ponovno moramo braniti ono što smo mislile da je odavna obranjeno. Dok govori o moliteljima, hodačima za život i saborskim ognjištarima koji ponovno pokušavaju žene gurnuti u zakutke privatnosti, obrazi joj se žare, a lice zasja borbenim izrazom. Zatim se nasmije prispodobi sebe s pregačom i rukama u tijestu i kaže:

- Ne može to tako! Pa u 21. stoljeću smo. Ne smijemo ni milimetra reterirati!

Prisjećamo se podrške onima kojima su i u Istri prijetili, razgovora s obiteljima nestalih, prvog prosvjeda protiv nasilja prema ženama u Poreču, gdje nam se uz svijeće pridružio tadašnji voditelj ureda Lokalne demokracije iz Brtonigle. On i Momo bili su u dobrom društvu desetak žena, a sugrađani su nas gledali s podozrenjem i iz sigurne udaljenosti. Sjećamo se i obilaska opustjelih ličkih sela, razgovora sa starcima bez podrške, noćenja u vrećama za spavanje i tišine koju je narušavao samo zvuk kukaca.

- Bilo je i dobrih trenutaka kad smo pitali i propitivali. Na primjer, ima li žena u Istri? Prozivali smo stranke zbog kandidacijskih lista bez žena ili njihove simbolične zastupljenosti. Pitali smo koliko je mamografa u Istri kad su podaci govorili o poraznoj stopi žena oboljelih od raka dojke. Tada je bio samo jedan mamograf u cijeloj Županiji. Propitivali smo i koliko je žena upisano u jednoj ginekološkoj ambulanti, kako institucije postupaju u slučajevima nasilja prema ženama, ali i kako provesti Zakon o pravu na pristup informacijama. Političari i donositelji odluka često su bili zatečeni našim pitanjima. A nismo samo bučile i uličarile. Provodile smo edukacije za žene i političarke. Uz to smo na dvije konferencije Femisfere u Istru dovele samu kremu konstruktivne feminističke misli iz RH i područja bivše države, u Poreču je održana međunarodna konferencija graditelja mira, a isposlovali smo da prigovarači savjesti svoju obavezu prema državi odrade kod nas, u CGI-ju, nabraja Biba i retorički završava: "Hajde probaj sad."

Naša sugrađanka Biserka Momčinović bila je 2005. godine jedna od šest hrvatskih aktivistkinja kandidiranih za Nobelovu nagradu za mir, a lani je dobila The Susan Treadwell Memorial Award, kao jedna od 16 feminističkih aktivistkinja iz različitih europskih država koje podržavaju žene na svim područjima borbe za ženska prava u Europi. Pitam je nije li legitimno sada odahnuti i biti ponosna na sve što je činila kako bismo živjeli na boljem mjestu, a Biba odgovara:

- Hajmo se sad malo tužiti na boljetice, to je puno lakše. Imam ih nekoliko ozbiljnih i manje ozbiljnih; muči me katarakta pa sve slabije čitam, a na jedno uho ne čujem dobro.

Ne znam bih li se na to nasmijala ili ne, a ona će odmah:

- Nek’ samo misle da smo nemoćne. Moram krenuti dok je dan, jer s ovom mrenom po noći nije ni na metli sigurno.