Neka moja Istra dela

Piše Milan Rakovac

Da se kapimo zajno: lako da van i ja otkrivan teplu vodu, ma vero van ne prodajen muda pod bubrige, ča je stara navada svehrvatske medijske i političke nomenklature. I zato, dajmo danas provati inženjati di je ta tepla voda istrijanska?

Ben. Izabrali smo, nakampanjali smo se i sad neka moja Istra se ćapa dela – ako ćemo da anke zablista!

Možda je i najvažnije što nas čeka program vraćanja našeg izvornog težaštva, našeg zajedništva, naše tradicijske skupnosti. Cila stolitja smo bili – delavci. A bila je siromaština; dosti je samo pogledati sve te naše trde, lipo učinjene hiže i štierne i baladure i kuorte, ma kako smo mogli, brižni siromahi, u doba prvanja pozidati sve to? Lako vero, kada se zida, na žurnadu duojdu svi zrmani i parienta i kumpari i pretelji i susedi, i hiža gre h nebu kako i palače u Petrogradu kada hi je bija da uzidati Petar Veliki!!!

Pak je došlo doba merikansko, di smo i mi drugi diventali ki menadžer ki dioničar ki slipar i manjafogo i vendikaci, pak je došla Kriza ča nas sve more načiniti siromahima. I srića naša da pametimo (mi stariji, još kako-tako žive generacije) naše dide zgobljene zguor srpa, z domijanon bevande za žiežu, pak po hliba i feta sira, počinuti po ure z po »drave« u bukinu, pak ala nazda žeti i kantati i ne molati trudu da nan oči popije. I uvečer lipo pojisti šaku broskve i jeno jaje i zakantati Zaspa' Pave i Velebitu i Val piu un bicier de dalmato. I ujutro se ustati dokle je još viti zvizdu Danicu našu slavinsku (aj vrah nan sriću slavinsku uza svin skupa, kako ča i je!), pak ala jopet za delon...

Ma ča to uvi Rahovac nami povida štuorije ud kunelići (bi reka Drago Gervais)? Ča da ćemo poj po guzici, ter ni uvo doba starinsko, nego doba modierno! Za uvo doba i predikan, najvažnije je za civilizaciju da ferma hlostiniti kako i lasica; ki to je filozofija uvega dibljega kapitalizma; lasica duojde mrež kokoše, se naji, pak kako za urtu zakolje sve kokoše.

I ča to ja alora povidan; lipo vero, neka Županija, kako ča je načinila, kroz puste sabore, program kulture, sada zajno skupi sve ča su kapaci i načini program gospodarski, krizni, razvojni.

Samo moja parienta ima vina za valje u Bieč prodati, ma ako ni turišti, a ki će nan svo to vino popiti?

Tamo negdje sedamdesetih godina prošlog stoljeća, prepričavam to često, Čakavski sabor održao je cijeli simpozij o turizmu i gospodarstvu uopće. Sjećam se ideja da ambijentaliziramo turizam, kulturaliziramo i artikuliramo: od arhitekture i nazivlja hotela i restorana do jelovnika i nošnje i ponude svekolike autentične istarske kvalitete. Dobro bi bilo sada nastaviti oštrije tim smjerom tako da razmaženi turisti, i pritom u strahu od krize, ako već idu na odmor, dolaze baš u Istru: jer će u hotelu, recimo, Peškera, makar i bez ijedne zvjezdice, uživati u pijatu pedoči i kusu palente, s bukaleton supe, a na uho će njin kantati Dario Marušić pismu Giuseppine Martinuzzi »O rondinella dalla penna nera/oj lastrovica iz mojega kraja«, a potle ćemo hi navaditi plesati balun, ča vero ni propio težak ples, a dicu da zugaju trilju i pandolo...

Tih godina raspravljali smo i o opasnosti od monokulture; turizam je rješenje, svakako, ali ne samo turizam jer kuhar i konobar i recepcioner su uvažena i korisna zvanja, ali ne bi bilo dobro da se razvijaju samo »konobarski gradovi«. Sada more se reći da je mudar bio potez stimuliranja malih gospodarstava, možda najmudrije što su u ona lopovsko-pretvorbena vremena načinili naši muloni (tada) dijetini. Jer jedina fuorca Istre vajk je bila poljoprivreda, a nju je urbanizacija, industrijalizacija itd. opasno bila ugrozila:

I sad imamo jur na stotine dobrih gospodari, kakovih forši ni bilo njanke u doba bejate Austrije; vinogradari i vinari, maslinari i uljari u prvom redu su nova dinamika Istre, na starim temeljima i znanjima i tradicijama. Gruojza i ulik je bilo vajk, samo ča vino dobro i dobro ulje nismo bili propio kapaci načiniti, magari smo se vajk stršili da smo i u ten meštri.

Najveći naš problem, u Istri kao i posvuda, je ova moda lakih zvanja i površnih, nekorisnih znanja; biroi rada su puni mladih i nezaposlenih, a Uljanik mora uvoziti radnike. A da se desi da netko istjera Bosance (što baš i nije tako teško zamisliti!) - adio baraka! Nema tko zidati kuće!

Mladež pak nam se i dalje upisuje na lake studije, čak i medicinara ima sve manje, neće ljudi ići u slabo plaćen posao za koji moraš učiti gotovo cijeli život.

I zato neka ovo bude javni poziv svima, pa neka Županija promisli i, tamo kada se pobere grojze, skupi meštre ud svake meštrije, ma najprvo proizvođače i ekonomiste, pak neka lipo popensaju kamo gremo!