Natpis u Taru podsjeća na slučajni posjet jednoga pape Istri

Piše: David Orlović, Istarski.hr

Na fotografiji autorice Marlen Glavić  vidimo natpis smješten iznad portala crkve sv. Martina u Taru. U prijevodu tekst glasi: 'Bogu najvećemu i najuzvišenijem (kratica D.O.M.), Njegova svetost uzvišeni pontifeks Pio VII bijaše u ovoj Tarskoj vali dne 13. i 14. lipnja 1800.'

Na potragu za ovim povijesnim izvorom potakao me tekst 'Un papa in Istria' kojeg je u listu talijanskih esula, L'Arena di Pola, na ovu temu napisao Enrico Marcon davne 1958. godine.

Riječ je o specifičnoj situaciji proizašloj u ranoj fazi francuskih revolucionarnih i napoleonskih ratova, u događaju poznatom pod nazivom 'Konklava u Veneciji'. Nakon smrti pape Pija VI 1799., Sveti zbor kardinala, koji je sazvao dekan kardinal Giuseppe Albani , okupio se na konklavi u Veneciji pod austrijskim pokroviteljstvom, jer je Rim tada bio pod francuskom okupacijom. No, još prije početka konklave politička se situacija promijenila: 19. rujna 1799. Francuzi su napustili Rim, a 30. rujna grad su zauzeli Napolitanci i ukinuli Rimsku Republiku.

Trideset i pet kardinala, većinom Talijana, sastalo se 30. studenoga 1799. u samostanu San Giorgio na istoimenom otoku. Domaćin je, doduše, bila Austrija, koja je od 1797. mirom u Campo-Formiju dobila drevnu jadransku prijestolnicu. Nakon tromjesečnog zastoja u konklavi, tajnik konklave Ercole Consalvi predložio je 58-godišnjeg biskupa Imole i Benediktinca Barnabu Chiaramontija , oko kojeg su se ubrzo okupili glasovi.

Chiaramonti je 14. ožujka 1800. izabran jednoglasno te je uzeo ime Pio VII u čast Pija VI. Austrija mu, zajedno s kardinalskim kolegijem, nije dozvolila kopneni povratak u Rim, ali mu je omogućila bivšu venecijansku fregatu „Bellona“ za pomorski put, što je bilo moguće tek u lipnju iste godine. Radilo se, kako ističe Marcon, o najljepšem brodu kojega je novonastala austrijska mornarica naslijedila od Venecije.

Čim je brod napustio venecijansku lagunu, meteorološki su se uvjeti toliko pogoršali da nisu dozvoljavali niti povratak u Veneciju, niti plovidbu južnije prema papinskim obalama. Kapetan, prezimena Dandolo u maniri admirala i duždeva, zahvaljujući isprobanim mletačkim iskustvom brodui omogućio da niz vjetar otplovi do Istre. Bellona se sklonila unutar ušća rijeke Mirne, odnosno Tarske vale.

Bellona je u Tarsku valu doplovila dana 12. lipnja, na blagdan Tijelova, a cilj je bio zadržati se najviše na dva dana. Marcon opisuje naredne događaje: "katedralni kaptoli Poreča i Novigrada, čim su doznali za dolazak Svetog Oca, pohitili su iskazati mu dužno poštovanje. No, uz počasti koje su mu se imale iskazati, nastojalo se pribaviti i određene povlastice. Tako su kanonici Poreča nastojali ishoditi povlasticu kućne kapelice; kler Grožnjana da dobije zborni kaptol koji bi se pridodao dvadesetorici postojećih, da se župnik imenuje arhiprezbiterom, a kapelani da dobiju povlasticu nošenja 'mozzette' i čarapa ljubičaste boje te spomen-medalju s prikazom Bellone; kanonici Novigrada cappa magnu; a župnik Tara slavljenje mise na Badnju večer u suton. Sve je te povlastice blagi Sveti Otac bez poteškoća podijelio u toj nimalo radosnoj prigodi ili neposredno nakon nje".

U zoru 15. lipnja Bellona je mogla nastaviti put prema obalama Papinske Države te je 17. ujutro stigla u Pesaro, gdje je mnoštvo, zabrinuto zbog kašnjenja, iščekivalo njezin dolazak. Oluju je kasnije papa spomenuo u papinskoj ispravi o povlasticama dodijeljenima župniku Grožnjana, Micheleu Dubazu: "Quun super mare navigaremus Romam petentes […] tempestate rejecti ad Histriae littora fuimus, ac memoratum tenemus te tunc nobis occurrisse" ("Dok smo plovili morem na putu prema Rimu […] bili smo bačeni olujom na obale Istre i sjećamo se da si nas tada ti ondje susreo").

Papa Pio VII. isti je onaj papa koji se nalazio u Katedrali Notre Dame u Parizu prigodom krunidbe Napoleona za cara, 2. prosinca 1804. godine. Barnaba Chiaramonti dovršio je turbulentni pontifikat 1823. godine, preminuvši u 81. godini.