Na današnji dan 2006. umrla glumica Alida Valli

Valli, Alida, glumica ( Pula , 31.V.1921. – Rim, 22.IV.2006.).

Rođena je kao Alida Maria Laura Altenburger, barunica od Marckensteina i Frauenberga.

Rodni grad napušta 1935. i odlazi u Rim kako bi postala glumica. Debitirala je 1936., stekla veliku popularnost glumeći u romantičnim komedijama i melodramama, takozvanim filmovima bijelih telefona, pokazavši u svojim ostvarenjima iznimnu sugestivnost lica.

Godine 1940. snima Manon Lescaut, S druge stane ljubavi u režiji Carminea Gallonea i Mali staromodni svijet Marija Soldatija, u kojima je tumačila junakinje romantičnih vizija ali i izgubljenih iluzija. U tom je razdoblju dojmljivost njezinih krupnih planova možda najspektakularnije došla do izražaja 1942. u filmu Mi živi (i njegovu nastavku Zbogom, Kira ) u režiji Goffreda Alessandrinija. Po završetku Drugog svjetskog rata odlazi u Hollywood te dobija ulogu femme fatale koja samom svojom pojavom nagoni muškarca na ubojstvo u Slučaju Paradine ( The Case Paradine , 1947.) Alfreda Hitchcocka. Nakon neuspjeha filma Valli ubrzo napušta Hollywood.

Najveće ostvarenje, kojim je stekla svjetsku slavu i po kojem je danas vjerojatno najpoznatija, je britanski film Treći čovjek , redatelja Carola Reeda (1949.). Tada je postala zvijezdom, iako ne u Hollywoodu nego u Europi, a takav status zadržava sve do početka 1960-ih. Nadvladala je tada i neke uobičajene glumačke nevolje, poput skandaloznog razvoda od prvog supruga, slikara i skladatelja Oscara de Mejoa i još većeg skandala (koji je potaknuo Federica Fellinija na njegovu satiru rimskih mondenih krugova u Slatkom životu / La dolce vita 1960.) kada je njezin tadašnji ljubavnik, skladatelj i pijanist Pierro Picconi optužen za ubojstvo mlade manekenke.

Iako se od skandala oporavila, Valli nikada nije dosegla popularnost pučkih zvijezda poput Gine Lollobrigide i Sophije Loren, vjerojatno manje zbog spomenutih afera, a više zbog svojevrsnog aristokratizma njezina nastupa koji joj je, međutim, omogućio i najbolju kreaciju, onu grofice Livie Serpieri u Sensu Luchina Viscontija (1954.). Iako je Visconti izvorno za ulogu želio Ingrid Bergman, Valli se savršeno uklopila u njegovu težnju da konvencijama melodrame reinterpretira povijest, u ovom slučaju Risorgimento.
Njezini sljedeći veliki filmovi su: Krik Michelangela Antonionija (1957.), Oči bez lica Georgesa Franjua (1959.), Tako duga odsutnost Henrija Colpija (1961.), Razgovori karmelićanki redatelja Philippea Agostinija (1961.) i Strategija pauka Bernarda Bertoluccija (1970.).

Do smrti, a i nadalje, filmovima zahvaljujući, Valli je ostala jedna od ikona filmskog klasicizma kao zlatne ere u povijesti sedme umjetnosti.

Njezinim je imenom 2008. nazvano pulsko gradsko kino.

Zanimljivo je primijetiti da je u bogatoj filmografiji (igrala je u više od stotinu filmova) samo jedan film snimila u Istri: Veliki plavi put ( La grande strada azzurra ) iz 1957. talijanskog redatelja Gilla Pontecorva. Film je snimljen u Umagu , Vrsaru i Rovinju te na brojnim lokacijama na Kvarneru i u Dalmaciji ( Istra u filmovima ).