Na današnji dan 1993. umro dirigent i skladatelj Slavko Zlatić
Slavko Zlatić
Autor:
Vladimir Bugarin)
Studij glazbe započeo je na konzervatoriju »Giuseppe Tartini« u Trstu, kompoziciju je diplomirao 1934. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu u klasi prof. Blagoja Berse. Nakon diplome zaposlio se 1937. u Sušaku, djelovao kao gradski kapelnik i ravnatelj glazbene škole te dirigent orkestra Glazbenoga društva i Pjevačkoga zbora »Jeka s Jadrana«. Godine 1941. otišao je u Zagreb, gdje nastavlja s radom na ondašnjemu Hrvatskom državnom konzervatoriju te preuzima vodstvo Hrvatskog pjevačkog udruženja »Lisinski«. U ratnim godinama bio je dirigent zbora Centralne kazališne družine ZAVNOH-a. U prvome poratnom razdoblju nalazi kratkotrajno namještenje u Rijeci, a zatim 1946. prelazi u Zagreb, gdje djeluje kao dirigent Zbora radiotelevizije, glazbeni urednik Radio Zagreba te profesor dirigiranja na Muzičkoj akademiji.
U Istru se zauvijek vraća 1965. U Puli djeluje kao ravnatelj Glazbene škole Ivana Matetića Ronjgova, znanstveni suradnik etnomuzikolog Sjevernojadranskoga instituta JAZU, predaje na ondašnjoj Pedagoškoj akademiji i posvećuje se prikupljanju folklornog glazbenog gradiva. Na Radio Puli, ondašnjoj područnoj stanici Radio Zagreba, uređuje i vodi cikluse emisija ozbiljne glazbe Razvoj muzike jugoslavenskih naroda od početaka do danas, Muzička putovanja, Razvoj opere te ciklus na talijanskom jeziku
Grandi cantanti d’opera
.
Posebnost netemperirane istarske ljestvice bila je osnovni pokretač stvaralaštva S. Zlatića, koji je već u djetinjstvu pokazivao veliko zanimanje za narodne instrumente i melodije. Proučivši teorijske i praktične dosege u istraživanju istarske narodne glazbe svojega uzora i prijatelja
Ivana Matetića Ronjgova
, njegove vokalne stilizacije istarskih tema proširuje i na instrumentalne. Zaodijeva ih u odgovarajuće harmonijsko ruho modalnih ljestvica, koje jedino i odgovaraju obilježjima netemperiranog istarskog dvoglasja. U svojem se stvaralaštvu pretežito oslanja na obilježja istarsko-primorske folklorne glazbe, stvarajući na temelju svoje izvorne glazbene zamisli u narodnom duhu.
Ostavio je u naslijeđe oko 120 skladbi. Područje njegova rada pretežno su manji oblici: zborski radovi, popijevke za solo glasove uz glasovir te komorne i kraće orkestralne skladbe, od kojih valja istaknuti
Balun za obou, engleski rog, alt-saksofon i fago
t (1936.),
Tri simfonijska plesa za komorni orkestar
(1934.–39.),
Istarsku suitu za mješoviti zbor
(1934.), kantatu
Grudo Motovunska
(1945.),
Duhački kvintet
(1936., revidiran 1950.) i
Pazinska zvona za orkestar
(1975.).
Zlatić je od 1957. do 1962. bio predsjednik Saveza kompozitora Jugoslavije; bio je član mnogih stručnih odbora, izaslanik Međunarodnoga savjeta za glazbu pri UNESCO-u, organizator mnogobrojnih smotri kulturno-umjetničkih društava te agilni podupiratelj afirmacije djela domaćih autora. Dobitnik je mnogih nagrada i odlikovanja, među kojima je i Nagrada za životno djelo »Vladimir Nazor«, 1979.
Ostavština S. Zlatića čuva se u Državnome arhivu u Pazinu te na Filozofskome fakultetu u Puli, gdje je u prosincu 2003. jedna dvorana nazvana njegovim imenom, s prigodnim postavom njegova glasovira, radnog stola, predmeta i rukopisa.
