Na današnji dan 1991. umro književnik, kulturolog i publicist Zvane Črnja

Črnja, Zvane (Ivan), književnik, kulturolog i publicist (Črnjeni kraj Žminja , 8.X.1920. – Zagreb, 26.II.1991.).

Školovanje započeo u zavičaju. S obitelji pred fašizmom pobjegao 1931. preko jugoslavensko-talijanske granice na Rječini te srednju građevinsku školu i trgovačku akademiju završio u Sušaku 1940. Pristupio je antifašističkom omladinskom pokretu istarskih emigranata, a 1938. osnovao tajnu Istarsku revolucionarnu organizaciju Mlada Istra i uređivao njezin ilegalni list Sloboda . U Zagrebu se 1940. upisao na Ekonomsko-komercijalnu visoku školu.

Od 1941. do 1945. bio sudionik narodnooslobodilačkog pokreta (NOP) u Istri i Gorskom kotaru, gdje je uređivao Goranski vjesnik (1943.) i Hrvatski list (1944.–45.). Potom glavni urednik Glasa Istre u Rijeci (1945.–46.) te u Zagrebu glavni urednik Ilustriranoga vjesnika (1947.) i Vjesnika (1948.–49.). Nekoliko je mjeseci kao kažnjenik, bivši partijski oporbenjak (član Komunističke partije Hrvatske 1943.–45., isključen) i »špijun« bio na Golom otoku u istražnom postupku, ali bez dokazane krivnje.

Studirao je i apsolvirao na Pravnome fakultetu u Zagrebu (1950.–54.). Uređivao je časopis Otkrića (1954.–55.) i biblioteku nakladničke kuće Epoha, a 1956.–60. bio dramaturg u Zagreb-filmu te 1968.–72. uređivao riječki časopis Dometi .

Čakavski sabor , epohalnu instituciju za hrvatsku Istru, ali i čitavo današnje čakavsko područje, osnovao je 1969. i bio njegovim glavnim tajnikom do 1977. te potpredsjednikom, potičući znanstvene skupove, kulturne priredbe i dugoročne programe u Istri: Pazinski memorijal , Aleju glagoljaša , Buzetske dane , Lipa je naša Barbanština i dr. Biblioteku Istra kroz stoljeća , čijim je glavnim urednikom bio do konca života, pokrenuo je 1979. i sa suradnicima do 1990. objavio 60 knjiga u 10 kola. Časopis Društva književnika Hrvatske (danas Društvo hrvatskih književnika) Most (The Bridge) uređivao je do 1985.

Nagradu grada Rijeke dobio je 1970., Nagradu »Mijo Mirković« 1971., nagradu »Vladimir Nazor« 1977; suradnikom JAZU (danas HAZU) postaje 1975., a izvanrednim članom 1983. Pokopan je na Mirogoju uz glagoljašku liturgiju. Najsvestraniji je, a uz Matu Balotu i najvažniji hrvatski pisac iz Istre XX. st., i jedan od vodećih čakavskih pjesnika.

U književnosti se javio 1938. stihovima na čakavici i štokavskom prozom u zagrebačkoj Istri i sušačkom Primorju. U suautorstvu s Ivanom Bostjančićem 1940. u Zagrebu je objavio čakavsku zbirku Istrijanska zemlja , s predgovorom Mate Balote, ubrzo zaplijenjenu i zabranjenu. Nakon isključivo utilitarnih radova Raša će dati srce (1947.), U krvi rođena (1948.) i dr. i osobnoga ideološkog »čistilišta« slijede pjesničke zbirke: Žminjski libar, va viersah hrvackeh složen (1966.), Bezak na tovare (1976.), Izabrane pjesme (1977.), Sabrane pjesme (1981.) i One dvi naranče (1988.) te postumno Balade i romance (2001.).

U Črnjinoj poeziji dodiruje se zavičajno-antejska i socijalna motivika s prostorno-vremenski nesputanim pjesničkim eksperimentom ( Psovačev brat – Razgovori s Quasimodom ), uz naglašavanje pjesničke pouke i zapostavljanje dotjeranosti stihova. Njegove zavičajne slike izrastaju do općeljudskih situacija i univerzalnih tema. U esejistici ponajviše obrađuje književne, kulturološke i povijesne teme, i to zavičajne, nacionalne i univerzalne. Osobito ga zanima fenomen dijalektalnog te afirmacija zavičajnog u korpusu domovinskog i općeg. Bio je dobar poznavatelj ličnosti i opusa Miroslava Krleže, a često se njime i nekritički oduševljavao.

Črnjini ogledi (o M. Krleži, Matku Laginji , Niccolòu Tommaseu, Mati Baloti, Nikoli Poliću , Jurju Dobrili , Toni Perušku , S. Šimiću, Matici hrvatskoj , književnoj čakavštini i tzv. dijalektalnome pjesništvu i izrazu, fenomenu glagoljaštva , Gradišćancima, narodnjaštvu, fašizmu u Istri i dr.) predmetnotematski i poetički neodvojivi su od feljtona i polemika: Hrvatski don Kihoti (1971.), Pogled iz provincije (1978.), Sukobi oko Krleže (1983.), Četrdeset godina poslije (1988.), Eseji (1988.) i Na poligonu (1988.). Ratna memoaristika obuhvaćena je sveskom Obećana zemlja (1978., 1988.). Postumno mu je objavljen prvi dio političke autobiografije Život u žrvnju (1997.) te dramsko-prozna cjelina Istrani (Nova Istra, 1998.–2003.). Televizijske drame o Juliju Kloviću Croati i Marku Maruliću: Zašto si tužan, Clovio? (1980.) i Marule moj (1984.) tiskane su u zajedničkoj knjizi Šćavuni (1987.). Pisao je i za djecu: Priča o zemlji ilirskoj (1953.), tj. Priča o zemlji Iliriji (1981., 1994.).

Črnjin kulturološki angažman zastupan je izdanjima: Hrvatska (1976., 5 izdanja na stranim jezicima), jedinstvene Kulturne povijesti Hrvatske (1965., 1978., 1988.), prevedene na engleski, ruski, francuski i talijanski, te Knjige o Istri (u suautorstvu s Tonom Peruškom i dr., 1968.).

Suautor je Velike enciklopedije aforizama (1968.). S Ivom Mihovilovićem sastavio je antologiju čakavske poezije Korablja začinjavca (1969.) te Čakavčići (1974.). Pisao je filmske scenarije i knjige snimanja, kritike i komentare, priredio knjigu Zvijezde bez maske (1961.) i objavio priručnik za filmski odgoj Filmska umjetnost (1962.). Prevodio je s talijanskoga i francuskoga: Milijunaški Napulj Edoarda de Filippa (1954.), Tri mušketira Alexandrea Dumasa (1966.) i dr., a knjiga stihova prepjevana mu je na mletačko-istarsko narječje: Soto el lodogno (1971.).

Koristio se pseudonimima: Osip Suri, Barba Zvane, Filus i dr.