Na današnji dan 1905. rođen prosvjetni, kulturni, društveno-politički i znanstveni djelatnik Tone Peruško

Rodio se u radničkoj obitelji podrijetlom iz Proštine. Nakon pučke škole otišao je 1915. s majkom i braćom, zajedno s evakuiranim žiteljstvom južne Istre, u Mađarsku, Austriju i Češku. Ratne godine (do 1918.) proveo je u logoru u  Gmündu . Od 1922. živio je u emigraciji te pohađao učiteljsku školu u Zadru i Šibeniku, a nakon mature (1925./26.) bio učitelj u Dugopolju (Dalmatinska zagora). Istaknuvši se radom i pedagoškim talentom, odabran je (1933.) za studij na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu, potom je upisao i diplomirao pedagogiju s metodikom i pomoćne predmete na Filozofskome fakultetu.

Istodobno je bio aktivan i u krugovima istarske emigracije: 1936.–39. suradnik je i glavni urednik tjednika  Istra ; jedan je od osnivača Istarske naklade, udruge za izdavanje knjiga i publikacija. Razvijao je suradnju sa slovenskim emigrantima iz  Julijske Venecije  i objavljivao njihove priloge. Neko je vrijeme bio profesor u Srednjoj poljoprivrednoj školi u Križevcima.

Antifašistički orijentiran, sudjelovao je u NOO-u za Istru (1942.), a nakon rata došao je u Rijeku kao zamjenik urednika  Glasa Istre  (poslije je radio i u  Novome listu ). U Rijeci je predavao u Talijanskoj gimnaziji (hrvatski jezik) te Talijanskoj, potom i Hrvatskoj, učiteljskoj školi i Hrvatskoj gimnaziji. Od 1949. ponovno je u Zagrebu, gdje je obavljao dužnost ravnatelja X. gimnazije, inspektora Ministarstva prosvjete, potom profesora metodike na Višoj učiteljskoj školi.

Godine 1950. pokrenuo je  Školske novine , a uz Ladislava Žimbreka najzaslužniji je za osnivanje omladinskoga časopisa  Polet . U tom je razdoblju objavio  Metodske upute za obradu domaćega štiva  (1956.),  Pravopisni priručnik  (1957.); glavno mu je znanstveno-stručno djelo  Materinski jezik u obaveznoj školi (Specijalna didaktika) , objavljeno 1961. te potom u još pet izdanja.

Te se godine vratio u Pulu kao utemeljitelj Pedagoške akademije (danas  Filozofski fakultet u Puli ) i njezin prvi direktor. Uz organizacijski i pedagoški rad, uveo je u nastavu predmet Nastava o zavičaju, obvezan za sve studente, kojemu je posvećivao veliku pozornost te stručne i znanstveno-popularne radove ( Razgovor o jeziku u Istri , 1965.; skripta  Nastava o zavičaju , 1966.; nedovršena  Knjiga o Istri ). Uvođenje toga predmeta izazivalo je različita (uglavnom sumnjičava) stajališta među ondašnjim pedagozima i političarima.

U časopisu Pedagoški rad (1964.), obrazlažući opravdanost i važnost Nastave o zavičaju, sažeo je neke bitne, djelomično i danas aktualne odrednice istarskog »mentalnog« bića: »Istarski je čovjek pomalo ostajao u svojoj intimnosti negdje na granici slavenskoga i latinskog svijeta, između Balkana i Apenina...; on je zapravo neke vrste lokalnog patriota, izoliran u svojoj intimnosti i od Italije i od Jugoslavije. Ta se konstatacija ne odnosi samo na Hrvate, već su takvi i istarski autohtoni Talijani, ali, dakako, samo seljaci, ribari, rudari, mornari. Razbiti taj osjećaj izoliranosti i ukloniti osjećaj nacionalne manje vrijednosti, pomoći tom ‘čovjeku na raskršću’ znanjem koje će postati uvjerenjem, to je, eto, politički zadatak Nastave o zavičaju.« Peruškova ideja o  Knjizi o Istri  posmrtno je ostvarena u izdanju Školske knjige (1968.) kao suautorsko djelo ( Miroslav Bertoša ,  Josip Bratulić ,  Zvane Črnja , Etore Poropat, J elka Radauš-Ribarić ,  Josip Roglić ,  Ive Rudan ,  Petar Strčić ,  Ante Šonje , Viktor Vitolović,  Slavko Zlatić ).

Bio je iznimno angažiran intelektualac. Novoosnovanoj Pedagoškoj akademiji pridavao je veliku ulogu, a u njegovim je vizijama trebala prerasti u fakultet, a jednom i u istarsko sveučilište. Često je spominjao  Matiju Vlačića Ilirika  i isticao njegove riječi kako bi na »granici slavenskoga, romanskog i germanskoga svijeta valjalo osnovati sveučilište na slavenskome jeziku«.

Njegovo ime nosi jedna osnovna škola u Puli.