Na današnji dan 1902. godine umro gimnastičar, gimnastički pedagog, sportski djelatnik, pisac i novinar, iredentist Gregorio Draghicchio

Draghicchio, Gregorio, gimnastičar, gimnastički pedagog, sportski djelatnik, pisac i novinar, talijanski patriot- iredentist  ( Poreč , 5.II.1851. – Poreč, 18.III.1902.).

Kršten je 8.II. kao Gregorio Maria, otac Giuseppe, ribar, majka Orsola rođ. Signorini. Iako je obitelj bila siromašna, roditelji ga uspijevaju 1863. poslati na školovanje u  Trst . Tu otkriva svoju sklonost k tjelovježbi i pohađa državnu gimnastičku školu (Civica Scuola di Ginnastica). Bavi se gimnastikom ne samo kao atlet nego i podučava tjelovježbu. Usavršava se i u tršćanskom gimnastičkom društvu. Krajem 1860-ih vraća se u Poreč i od 1870. privatno organizira gimnastičke tečajeve za djevojke i mladiće, potom i za školske voditelje tjelovježbe (koja je tih godina postala obavezna u austrougarskim javnim školama). Službena pedagoška karijera počinje mu na jesen 1873. kad ga je tršćanska općina imenovala učiteljem u Gimnastičkoj školi. Iste godine postaje i gimnastičkim sucem u Italiji i sudjelovat će na svim važnijim talijanskim gimnastičkim državnim natjecanjima, od Firence 1873. do Monze 1900.

Godine 1875. postaje asistent sportskom učitelju Michelangelu Rustiji u Tršćanskom gimnastičkom društvu (tada Associazione Triestina di Ginnastica, ranije Società Triestina di Ginnastica - osnovana 1863., danas Società Ginnastica Triestina), a paralelno se doškoluje te je iste godine diplomirao, s odličnim ocjenama, podučavanje gimnastike na Sveučilištu u Grazu.

Ističe se kao predavač, ali i kao pisac, pa mu je 1875. povjereno uređivanje časopisa Mente sana in corpore sano Tršćanskog gimnastičkog društva. Piše gimnastičke priručnike i planove rada za učitelje, škole i sportska društva, piše i o povijesti gimnastike, disciplinama i gimnastičkim društvima u Italiji. O ugledu koji je stekao u sportskim krugovima govori podatak da je 1880. bio tajnik talijanske delegacije na obljetnici Njemačkog gimnastičkog saveza.

Svoje talijanofilstvo nije krio, naprotiv, gorljivo ga je isticao, a i družio se sa znanim talijanskim patriotima u Austro-Ugarskoj, poput Tršćana Guglielma Oberdana (Wilhelm Oberdank), obješenog zbog pripreme atentata na cara Franju Josipa I., i Costantina Reyera, jednog od osnivača Talijanskog gimnastičkog saveza. Zbog iredentističke aktivnosti došao je pod pasku austrougarske policije, a 1882. uhićen je pod optužbom da je kroz novi časopis Il Ginnasta triestino pokušao obnoviti netom raspušteno Tršćansko gimnastičko društvo. S kvalifikacijom uvrede Njegovog Veličanstva osuđen je na šest mjeseci zatvora, što ga je stajalo gubitka nastavničkog poziva i mogućnosti državnog zaposlenja. Ipak, u zatvoru je vodio tjelovježbu uznika i čuvara, a po izlasku nastavio je djelovati neslužbeno kao gimnastički učitelj, formalno vodeći sportsku dvoranu u Trstu.

U to se vrijeme sve više okreće novinarstvu i pisanju stručnih članaka, a 1886. osniva sportski mjesečnik Il Palladio, koji je izlazio do 1893. i bio je relevantni stručni izvor i za područje Kraljevine Italije. Godine 1884. postao je i dopisnikom iz "neoslobođenih zemalja" (terre irredente) milanskog lista Pro Patria, koji je izdavalo istoimeno sportsko društvo, a kroz tu će suradnju potaknuti osnivanje Talijanskog gimnastičkog saveza.

Kao veliki praktičar osmislio je ili poboljšao 50-ak gimnastičkih sprava i pomagala. I dalje se bavio teoretskim stručnim radom čega je rezultat bio i esej o talijanskoj gimnastičkoj terminologiji (Saggio di una terminologia ginnastica italiana), objavljen 1890., koji se kao priručnik koristio u školama, sportskim društvima, čak i u vojsci. Pro Patria će ga 1898. pozvati u Milano gdje kao tehnički direktor sudjeluje u otvaranju nove sportske dvorane toga društva. U to vrijeme suradnik je lista Gazzetta dello sport, a pisao je i za tršćanske  L'Indipendente  i  Il Piccolo .

Nakon vođenja državnog gimnastičkog natjecanja u Monzi, na čijem je otvorenju 29.VII.1900. ubijen talijanski kralj Umberto I., ponovno se vraća u rodni (austrougarski) Poreč, dobivši posao općinskog tajnika. Sljedeće godine predvodi osnivanje gradskog gimnastičkog društva Forza e Valore (utemeljenog 24.I.1901.), kojemu je postao prvim predsjednikom. To je društvo dijelom nastalo transformacijom veslačkog kluba Adriaco, na što su dobrostojeća porečka gospoda negativno reagirala jer je Draghicchio u nj uključio i siromašnu mladež iz gradskoga plebsa zalažući se za socijalnu ravnopravnost u sportu.

I dalje je bio politički aktivan te je bio predsjednikom lokalne podružnice talijanske nacionalističke stranke  Lega Nazionale , poznate i po svojem protuslavenskom programu. Umro je iznenada, u 52-oj godini života. Za njegova pogreba, kojemu su prisustvovali brojni sugrađani, proglašen je u Poreču dan žalosti. Njegovim je imenom 1909. nazvana porečka sportska dvorana (danas zvana Palestra) čiju je izgradnju bio inicirao 1901. Porečko se sportsko društvo Forza e Valore 1920. nazvalo njegovim imenom, a na fasadi Palestre Draghicchiju u čast postavljen je 1938. mramorni reljef s epigrafom novinara i književnika  Silvija Benca , koji je nakon Drugog svjetskog rata i prelaska Poreča u Jugoslaviju (Hrvatsku) uklonjen.

Godine 2002., na stotu obljetnicu Draghicchiove smrti, trebala je na Palestru biti postavljena spomen-ploča s dvojezičnom zahvalom u ime Porečana, ali se od toga naprasno odustalo. Prema pisanju  Glasa Istre , tadašnji gradonačelnik Josip Pino Maras od te je inicijative, koju je pokrenuo rovinjski Centar za povijesna istraživanja, odustao jer je porečki pedagog i proučavatelj istarskog školstva Ante Cukrov gradsku vlast upozorio na Draghicchiovu iredentističku djelatnost protiveći se da se zahvalnost sada hrvatskoga Poreča izražava čovjeku koji je "cijeli svoj život uložio u progon slavenstva, onog što je nazivao rijetkim primjerom intelektualne sterilnosti". ( Istrapedia )