Na današnji dan 1876. rođen književnik Vladimir Nazor
Nazor, Vladimir, književnik (Postire na Braču, 30.V.1876. – Zagreb, 19.VI.1949.).
Pučku školu pohađao je na Braču, a klasičnu i realnu gimnaziju u Splitu 1886.–94. Na Filozofskom fakultetu u Grazu 1902. diplomirao prirodne znanosti. Bio suplent u splitskoj gimnaziji, potom profesor i ravnatelj srednjih škola u Zadru (1901.–03.),
Pazinu
(1903.–06.), Kopru (1906.–08.), Kastvu (1908.–18.) i Zagrebu (1918.). U Crikvenici je od 1920. bio upraviteljem dječjega doma, 1926. profesorom u Sušaku, potom se vratio u Crikvenicu do 1931. U Zagrebu je bio i upraviteljem dječjega sirotišta, a umirovljen je 1933. kao gimnazijski ravnatelj.
U prosincu 1942. s Ivanom Giranom Kovačićem priključio se partizanima, od 1943. predsjednik je Izvršnog odbora
ZAVNOH-a
, a nakon II. svjetskog rata do smrti predsjednik Prezidija Hrvatskoga sabora.
Prve stihove objavio je 1893. u zadarskome
Narodnom listu
. Pjesme je pisao na standardnome jeziku i čakavici (najčešće mješavina bračke, istarske i kastavske čakavštine), sa strogo vezanim stihom, često ditirampske intonacije. U njegovu se opusu prožimlju domoljublje, fantastično i realno, alegorija i folklor, mit i legenda, drevno, suvremeno i buduće te prosvjetiteljstvo i modernistički artizam. U prvoj stvaralačkoj fazi bio je nacionalno angažiran i zaokupljen kolektivnim, mitologijom i legendom, hrvatskom i slavenskom povijesnom motivikom (
Slavenske legende
, 1900.;
Živana
, 1902. i
Knjiga o kraljevima hrvatskijem
, 1904.) te nadahnut Biblijom (
Lirika
, 1910. i
Nove pjesme
, 1913.). U sljedećoj fazi prevladava refleksija (
Intima
i
Pjesni ljuvene
, obje 1915.), a naglašena je unutarnja katarza i alegorija (ep
Utva zlatokrila
, 1916.; priče
Stoimena
, 1916. i
Pjesme o četiri arhanđela
, 1927.). U doba avangardnih pokreta, osobito ekspresionizma, bio je bliže realističkom transponiranju zbilje u pjesmama
Niza od koralja
(1922.), prozama
Priče iz djetinjstva
(1924.) i
Pričama s ostrva, iz grada i sa planine
(1927.). Socijalnom tematikom bavi se 1930-ih i 1940-ih u djelima
Pjesme o bratu Gavanu i seki Siromaštini
(1931.) i
Zagrebačke novele
(1942.). Istodobno eksperimentira u poeziji (
Deseterci
, 1930. i
Topuske elegije
, 1933.) te piše dnevnike, studije, oglede, putopise (
Putopisi
, 1942.) i roman o povijesti rodnoga Brača
Pastir Loda
(1938.–39.). Partizanska faza i neposredno poraće ponovno donose prožimanje kolektivnog i intimnog:
Pjesme partizanke
(1944.), dnevnik
S partizanima
(1945.), poema
Ahasver
(1945.) i dr. Bračko djetinjstvo te život i rad u Istri na osobit način obilježavaju piščevo stvaralaštvo.
Kao književnik i pedagog uključio se u program istarskog narodnog preporoda, a Istra je sa svojim ljudima, krajolikom i civilizacijskim slojevima presudno utjecala na njegovo kulturološko, nacionalno i političko sazrijevanje. Pišući za odrasle, djecu i mladež istarske teme Nazor obrađuje u cjelovitim pjesničkim i proznim (od pripovijedaka do romana) djelima te putopisima, esejima, člancima i političkoj publicistici. Jezgru njegova istarskog ciklusa čine poema
Krvava košulja: uspomene iz doline Raše
(1905.) kao poticaj prosvjećivanju i pobuda svijesti istarskih ljudi, narodnoprosvjetiteljski
Krvavi dani: historijski roman iz istarske prošlosti
(1908.) s klasnonacionalnom i ljubavnom pričom,
Veli Jože: istarska priča
(1908.) kao prikaz nacionalne borbe u simboličkometaforičkom naslovnom liku iz predaje, zatim bajkovite, lirične i alegorijske, angažirane i modernističke
Istarske priče
(1913.) i pjesme
Istarski gradovi
(1930.), te
Boškarina
(
Istarska priča
, 1928.), proza za mladež
Istarski bolovi
(1930.),
Stare istarske balade
(1946.) i dr. Ostala djela:
Hrvatski kraljevi
(1912.),
Mrtvo ostrvo
(1914.), alegorijski ep
Medvjed Brundo
(1915.),
Pabirci
(1917.),
Gospa od Snijega
(1918.),
Arkun
(1920.),
Dedek Kajbumščak
(1939.),
Kurir Loda
(1946.) i dr.
(
Istrapedia
)
