Na današnji dan 1520. rođen protestantski teolog, crkveni povjesnik i filolog Matija Vlačić Ilirik

Vlačić Ilirik, Matija (lat. Matthias Flacius Illyricus ), protestantski teolog, crkveni povjesnik i filolog ( Labin , 3.III.1520. – Frankfurt na Majni, 11.III.1575.).

Nakon početnoga školovanja u rodnome gradu, 1536.–39. u Veneciji je proučavao humanističke znanosti. S idejama reformacije upoznao ga je ujak fra Baldo Lupetina , a po njegovu nagovoru odlazi na studij u Njemačku. Tamo je postao vatrenim pristašom reformacije, što je dobrim dijelom odredilo njegovu osobnu i znanstvenu sudbinu. Kako je reformacija isticala samo Bibliju ( sola Scriptura ) kao izvor Objave a vjera u Objavu je izvor i posrednik milosti, Vlačić se za studija u Baselu, Tübingenu i Wittenbergu 1539.–44. predao izučavanju hebrejskoga i grčkoga.

U Wittenbergu se povezao s vodećim protestantskim teologom Filipom Melanchtonom, koji ga je i materijalno pomagao. Godine 1544. postao je magistar slobodnih umijeća i profesor grčkoga i hebrejskoga na Protestantskom sveučilištu u Wittenbergu.

Već 1542. upoznao se s već oronulim i bolesnim vođom reformacije Martinom Lutherom, na kojega je ostavio snažan dojam. Nakon Lutherove smrti 1546. unutar protestantizma dolazi do određenih dogmatsko-teoloških previranja i sukoba između dviju struja: umjerenije i radikalne protestantske, koja je u ime obrane čistoće protestantskih načela odbijala svaki kompromis radi približavanja protestantizma i Katoličke crkve. Ustali su protiv Augsburškog interima (vjeroispovjednog obrasca sastavljena od katoličkih i protestantskih teologa) te Leipziškog interima (razgovora protestantskih i katoličkih teologa oko crkvenog uređenja). Najistaknutiji predstavnik borbeno-radikalnih protestanata bio je Vlačić, po kojemu su i dobili naziv »flacijanisti«. Na čelu umjerenije struje stajao je Philipp Melanchton, a po njemu se ta struja nazivala »filipistima«.

Godine 1549. izašao je Vlačićev teološki prvijenac De vocabulo fidei , s Melanchtonovim predgovorom, no te je godine između njih došlo do potpuna raskida. Vlačić je objavio anonimnu brošuru protiv interima, a zatim dao ostavku na Wittenberškom sveučilištu i otišao u Magdeburg, gdje je 1549. tiskao traktat De falsa papistarum fide . U Magdeburgu, središtu akcija protiv pape, cara te reformacijskih kompromista, Vlačić je samo 1550. napisao oko 35 spisa, a 1553. napravio plan o izdavanju dvaju djela – kataloga svih onih koji su se prije Luthera borili za istinu vjere, a protiv zabluda papinskoga Rima te kritičku povijest Crkve. Ne mogavši pristati na filipističku mlakost u obrani protestantskih stavova, nemilosrdno je napadao Melanchtona i njegove pristaše, a on mu je uzvratio nazvavši ga »ilirskom zmijom«.

Djelo Catalogus testium veritatis qui ante nostram aetatem reclamarunt Papae napisao je u Magdeburgu za samo tri godine (1553.–55.), a tiskao ga je u Baselu 1556. U njemu kaže da reformacija XVI. st. nije iznenadna ili samonikla pojava, nego nastavak dugoga procesa borbe protiv papinstva. Za boravka u Magdeburgu Vlačić je sa skupinom suradnika započeo rad na velikoj povijesti Crkve. Djelo pod nazivom Ecclesiastica Historia, Centuriae Magdeburgenses , kolokvijalno poznato kao Magdeburške Centurije monumentalan je pregled crkvene povijesti u 13 svezaka, a svaki svezak obuhvaća jedno stoljeće (lat. centum : sto), po čemu je djelo i dobilo naziv. Izlazile su u Baselu 1559.–74.

Kada je 1556. dobio poziv za profesuru s dvaju njemačkih sveučilišta, jenskoga i heidelberškoga, morao je prihvatiti Jenu (iako je preferirao Heidelberg), jer je to prije obećao saksonskim knezovima. Sa Sveučilišta je otpušten 1561. zbog suprotstavljanja mjesnomu knezu, koji je prisvojio pravo da odlučuje o crkvenim stvarima, a zahtijevao je i da Vlačić ništa ne tiska što ne odobre on ili njegovi savjetnici. Unatoč savjetima najbližih suradnika da se vrati u Magdeburg, Vlačić 1562. odlazi u Regensburg, smatrajući ga najprikladnijim za ostvarenje svojih planova oko prijevoda Biblije i formiranje središta ilirske reformacije. Kako mu je plan zaposlenja na Sveučilištu propao, napustio je Regensburg, pa je 1567.–73. prognanik u više europskih gradova, nakratko u Antwerpenu, Frankfurtu na Majni, Baselu, Speyeru, a na Sveučilištu u Strasbourgu proveo je pet godina.

Stalno, a posebice nakon mirenja melanchtonovaca i vlačićevaca (bez Vlačića) 1568., bio je na udaru saksonskih knezova i njihovih teologa. Optuživali su ga kao glavnoga krivca za teološke rasprave, uzročnika nemira i sukoba među njemačkim staležima. Protjeran je iz Strasbourga, a s cijelom obitelji sklonio se 1573. u samostan Bijelih gospođa u Frankfurtu na Majni, gdje je umro u bijedi.

Progoni i nerazumijevanja dodatno su učvršćivali Vlačića u uvjerenju kako je prava istina sadržana u radikalnom protestantizmu, pa u svojim teološkim spisima strastveno zagovara izvorne ideje reformacije. Napisao je dvjestotinjak radova, uglavnom na latinskom jeziku. U najvažnijim traktatima Clavis Scripturae sacrae , De peccato originali , De corrupto Ecclesiae Statu i dr. ističe bit protestantskog učenja, a to je da zbog toga što je ljudska narav potpuno uništena istočnim grijehom, čovjek bez milosti koju je zaslužio Isus Krist ne može učiniti nikakvo dobro niti se spasiti.

Vlačić je s ponosom isticao svoje podrijetlo, a zavičaja se sjećao s toplinom, o čemu govori i njegov izraz Istria mea dulcissima patria . Pripisuje mu se autorstvo dvaju polemičkih spisa na hrvatskome, na ikavskoj čakavštini: Razgovaranje meju papistu i jednim luteran , 1555. i Katekismus hervatski (u: Otrozhia biblia , 1566.).

Veliki interes i zanimanje za djelovanje i život Matije Vlačića Ilirika pokazao je Mijo Mirković napisavši tri njegove biografije, 1938., 1957., te 1960. s novijom verzijom objavljenom 1980.

U rodnom mu Labinu, u zgradi Francovich, 1975. otvorena je Memorijalna zbirka Matije Vlačića Ilirika u organizaciji Narodnog muzeja Labin .

Njegovo ime nose Sveučilišni centar za protestantsku teologiju Sveučilišta u Zagrebu, osnovna škola u Labinu, gradska knjižnica u Rovinju, ulice u Labinu, Rovinju, Umagu, Poreču, Puli, Novigradu, Raši, Zagrebu, Slavonskom Brodu, Tenji...

Izvori: Narodni muzej Labin ,  flacius.net i Istrapedia .