Na Ćićariji ljudi žive već 14.000 godina
Ćićarija (Arhiva/G.Č.Š.)
U staroj školi u Boljunskom Polju preksinoć je održan 18. susret s baštinom Lupoglavštine i Boljunštine, tradicionalna godišnja kulturna manifestacija o lokalnoj povijesti koja uvijek privuče velik broj publike. Posjetitelji su poslušali četiri stručna povijesna predavanja o lupoglavskom kraju, a najzanimljivija su bila ona o prapovijesti, dijelom i zato što su dosad bili najmanje zastupljeni na susretima s baštinom.
Prvi ljudi na području lupoglavskog kraja živjeli su još pred 14 tisuća godina, kazao je arheolog Darko Komšo koji je u drugoj polovici 90-ih provodio arheološka istraživanja pećina na području Ćićarije i Učke u kojima je sudjelovalo više od stotinu ljudi. U usporedbi s nedavnim, medijski dobro popraćenim, pronalaskom "najstarijeg Dalmatinca" na Dugom otoku čiju su starost procijenili na 11 tisuća godina, radi se o tri tisuće godina starijem razdoblju.
Tada se sa završetkom ledenog doba obala Jadranskog mora s linije Zadar - Ancona povlači u unutrašnjost što uzrokuje i migracije ljudi u zaleđe. U lupoglavski ih je kraj privlačio velik broj nastanjivih pećina koje su danas predmet arheoloških iskapanja.
Na području Vranjske drage istražene su Pupičina peć, Vešanska peć i Vela peć, a u blizini Bresta pod Učkom pripećak (abri) Šebrn i Klanjčeva peć te pećina Sleme na Ćićariji. U njima je najvećim dijelom prošlosti živio lovac-sakupljač čija su meta najčešće bili jeleni (čak 75 posto nalaza u Vešanskoj peći su ostaci jelena), a lovio je i divokoze, srndaće, divlje svinje i goveda.
U pripećku Šebrn koji se nalazi na prijevoju Ćićarije otkriveno je više od tisuću komada kremenih ostataka strelica, pa se pretpostavlja da je to bilo mjesto zasjede. O bogatstvu života u pećinama Ćićarije dovoljno govori činjenica da je u Pupičinoj peći pronađeno čak 50 tisuća arheoloških nalaza od paleolitika, neolitika, do željeznog doba i antike.
U pećini Sleme pronađeni su uklesani križevi što predstavlja osobitu vrstu stijenske umjetnosti. Zanimljivo je i da su tijekom srednjeg vijeka ljudi pripećak Vela peć koristili kao štalu, pa su povremeno morali spaljivati izmet domaćih životinja što je ostalo zabilježeno do današnjice.
Arheologinja Kristina Mihovilić predstavila je nalaz grobne žare iz 3. stoljeća prije nove ere u Mariškićima kraj Lupoglava koji potvrđuje da se na mjestu na kojem se nalazio stari Lupoglav (Mahrenfels) u željezno doba, a vjerojatno i ranije, nalazila gradina. Arheološki kulturni sloj razotkrio se prilikom proširenja ceste, a uočio ga je u rujnu 2009. godine Nenad Kuzmanović. Iako je nalaz bio dijelom uništen djelovanjem bagera iz sakupljenih se ulomaka rekonstruirala žara u kojoj se još uvijek nalazio pepeo pokojnika. Prema grobnim prilozima (preslica, ogrlica) i zdravom zubu Mihovilić pretpostavlja da je riječ o mladoj ženi.
Povjesničari Slaven Bertoša i Tatjana Bradara govorili su o kamenima međašima koji su u Istri najčešće označavali granicu između Habsburgovaca i Mletaka. Na području Lupoglava najčešći su prijepori bili oko šuma i pašnjaka, a najčešći sukob bio je između austrijskog Semića i mletačkog Roča, Lanišća i Brgudca, a zabilježeni su i sporovi u Lesišćini.
Povjesničar Jakov Jelinčić predstavio je rezultate istraživanja davanja osobnih imena u župi Boljun koncem 19. i početkom 20. stoljeća. Najčešće muško ime bilo je Ivan, pa Josip, Franjo i Antun, a žensko Marija, Josipa, Ana te Katarina, a zanimljivo je da se često bilježi danas vrlo rijetko žensko ime Petrina.
U dugom dijelu programa povjesničari Ivan Jurković i Elvis Orbanić te sam autor Dražen Vlahov predstavili su knjigu "Matična knjiga iz Boljuna, glagoljski zapisi od 1576. do 1640.". U stankama između izlaganja nastupali su klapa Novačanska kumpanija, mali svirači iz Boljunštine te učenici područne lupoglavske škole. Napisao i snimio A. DAGOSTIN)
Prvi ljudi na području lupoglavskog kraja živjeli su još pred 14 tisuća godina, kazao je arheolog Darko Komšo koji je u drugoj polovici 90-ih provodio arheološka istraživanja pećina na području Ćićarije i Učke u kojima je sudjelovalo više od stotinu ljudi. U usporedbi s nedavnim, medijski dobro popraćenim, pronalaskom "najstarijeg Dalmatinca" na Dugom otoku čiju su starost procijenili na 11 tisuća godina, radi se o tri tisuće godina starijem razdoblju.
Tada se sa završetkom ledenog doba obala Jadranskog mora s linije Zadar - Ancona povlači u unutrašnjost što uzrokuje i migracije ljudi u zaleđe. U lupoglavski ih je kraj privlačio velik broj nastanjivih pećina koje su danas predmet arheoloških iskapanja.
Na području Vranjske drage istražene su Pupičina peć, Vešanska peć i Vela peć, a u blizini Bresta pod Učkom pripećak (abri) Šebrn i Klanjčeva peć te pećina Sleme na Ćićariji. U njima je najvećim dijelom prošlosti živio lovac-sakupljač čija su meta najčešće bili jeleni (čak 75 posto nalaza u Vešanskoj peći su ostaci jelena), a lovio je i divokoze, srndaće, divlje svinje i goveda.
U pripećku Šebrn koji se nalazi na prijevoju Ćićarije otkriveno je više od tisuću komada kremenih ostataka strelica, pa se pretpostavlja da je to bilo mjesto zasjede. O bogatstvu života u pećinama Ćićarije dovoljno govori činjenica da je u Pupičinoj peći pronađeno čak 50 tisuća arheoloških nalaza od paleolitika, neolitika, do željeznog doba i antike.
U pećini Sleme pronađeni su uklesani križevi što predstavlja osobitu vrstu stijenske umjetnosti. Zanimljivo je i da su tijekom srednjeg vijeka ljudi pripećak Vela peć koristili kao štalu, pa su povremeno morali spaljivati izmet domaćih životinja što je ostalo zabilježeno do današnjice.
Arheologinja Kristina Mihovilić predstavila je nalaz grobne žare iz 3. stoljeća prije nove ere u Mariškićima kraj Lupoglava koji potvrđuje da se na mjestu na kojem se nalazio stari Lupoglav (Mahrenfels) u željezno doba, a vjerojatno i ranije, nalazila gradina. Arheološki kulturni sloj razotkrio se prilikom proširenja ceste, a uočio ga je u rujnu 2009. godine Nenad Kuzmanović. Iako je nalaz bio dijelom uništen djelovanjem bagera iz sakupljenih se ulomaka rekonstruirala žara u kojoj se još uvijek nalazio pepeo pokojnika. Prema grobnim prilozima (preslica, ogrlica) i zdravom zubu Mihovilić pretpostavlja da je riječ o mladoj ženi.
Povjesničari Slaven Bertoša i Tatjana Bradara govorili su o kamenima međašima koji su u Istri najčešće označavali granicu između Habsburgovaca i Mletaka. Na području Lupoglava najčešći su prijepori bili oko šuma i pašnjaka, a najčešći sukob bio je između austrijskog Semića i mletačkog Roča, Lanišća i Brgudca, a zabilježeni su i sporovi u Lesišćini.
Povjesničar Jakov Jelinčić predstavio je rezultate istraživanja davanja osobnih imena u župi Boljun koncem 19. i početkom 20. stoljeća. Najčešće muško ime bilo je Ivan, pa Josip, Franjo i Antun, a žensko Marija, Josipa, Ana te Katarina, a zanimljivo je da se često bilježi danas vrlo rijetko žensko ime Petrina.
U dugom dijelu programa povjesničari Ivan Jurković i Elvis Orbanić te sam autor Dražen Vlahov predstavili su knjigu "Matična knjiga iz Boljuna, glagoljski zapisi od 1576. do 1640.". U stankama između izlaganja nastupali su klapa Novačanska kumpanija, mali svirači iz Boljunštine te učenici područne lupoglavske škole. Napisao i snimio A. DAGOSTIN)
