Može li se Antenal bolje urediti i turistički valozirirati?

Rijeka Mirna iz više je razloga jedinstvena. Izvire na 250 metara nadmorske visine, 32 kilometra uzvodno od mjesta na kojem se ulijeva u Jadransko more, u Kotlima blizu Huma, najmanjeg grada na svijetu. Svojim 53 kilometara dugim tokom, koji je čini najdužom istarskom rijekom, protječe kroz Buzet, uz bajkovita mjesta Motovun, Grožnjan i Oprtalj, zatim Motovunsku šumu, najpoznatije nalazište tartufa. Uz glavne pritoke Dragu, Rečinu, Botonegu i Bračanu, u sebe prima na desetke bujičnih povremenih tokova sa 17 slapova, opskrbljujući pitkom vodom istarski Poluotok. 

Kanalizirana davne 1631. godine, u svom donjem toku na putu prema ušću napaja plodne pašnjake i oranice na kojima rade vrijedni ljudi. Gdje god da se zaustavite, a izbora zahvaljujući makadamskim putevima uz Mirnu uistinu imate, na sve strane puca pogled od kojeg zastaje dah.

Ušće rijeke Mirne (Antenal) s Tarskom valom pokriva oko 465 hektara. Osim po svojoj ljepoti, poznato je i po tome što njegov sustav laguna čini privremeni ili stalni dom za više stotina ptica, vodozemaca, gmazova i sisavaca, među kojima su neke vrste i zakonom zaštićene.

Usprkos neuređenom okolišu, brojni se turisti i drugi putnici namjernici na Antenalu zaustavljaju i parkiraju svoja vozila uz cestu, dok uz metalni most i prometnicu u Tarskoj vali cvate i prodaja domaćih poljoprivrednih proizvoda, suvenira, rakije i, kad je njihova sezona, šparoga. Redovno su tu i ribiči koji sa svojim štapovima iskušavaju sreću.

Ne treba, naravno, forsirati betonizaciju niti na bilo koji drugi način narušavati prirodni izgled Tarske vale, ali ne bi bilo naodmet malo bolje urediti ugibališta. Osim toga, na mostu postoji maleni prostor uz samu cestu, kao stvoren za to da bude rezerviran za bicikliste i motocikliste, pa i mjesto za fotografiranje s kojeg bi, siguran sam, svakodnevno u svijet odlazile prekrasne fotografije rijeke Mirne, njenog ušća i fantastičnih zalazaka sunca.

Za automobile i kampere mjesta je premalo, ali bi turistima na dva kotača zasigurno puno značilo da se metalna ograda ili barem njeni dijelovi na početku i na kraju ugibališta uklone. Uz brzinu prometa od 20-30 km/h to zacijelo ne bi bio niti sigurnosni problem. 

Čak i ako je ideja o ugibalištu na mostu neizvediva, ostaje činjenica da bi ušće rijeke Mirne, kad je već samo od sebe toliko lijepo i vrijedno, trebalo bolje turistički valorizirati.