Montraker festival: Jazz po starinski i pršteći blues

[slika1w]

Gianni Cazzola sextet otvorio je drugo izdanje Montraker live festivala odličnim jazzom po starinski, s pravom malom međunarodnom puhaćom baterijom koju su činili saksofonist Emiliano Verzzi, izvrsni mladi peruanski trombonist Humberto Amesquita te virtuozni kubanski trubač Gendrickson Mena Diaz.

[slika2w]

Puhači su vodili priču, izmjenjivali se u duhovitim i nadahnutim solo dionicama u ritmu koji je davao bubnjar, vremešni i živahni gospodin jazzer Gianni Cazzola, za njim klavijaturist Simone Dacion i kontrabasist Roberto Piccolo.

Sextet je za čas potrošio svojih nešto više od sat vremena na pozornici nježnim jazzom po starinski, skladbama iz Cazzolina projekta «The Blakey Legacy» posvećenog i nadahnutog velikom jazz bubnjaru Artu Blakeyju, jednom od onih koji je zaslužan za uvođenje modernog bebop stila u sviranje bubnjeva.

[slika3w]

Bila je to zanimljiva kombinacija različitih stilova i utjecaja u jazzu, začinjena inventivnim improvizacijama, koju je publika prepoznala i toplo pozdravila. A to je bio tek prvi dio večeri.

Slijedilo je nešto sasvim drugačije – nakon nježnog jazza na pozornicu su izašla tri kanadska muzičara, koji su već prvim rifovima na gitari dali do znanja da se atmosfera mijenja iz stuboka. Blues izrazitog rokerskog akcenta, s natruhama countryja, boogyja, reggea…

John Campelljohn kasno je počeo, ali Kanađani drže da njihovu glazbu danas čini prepoznatljivom na način kako su to nekada radili Niel Young i Joni Mitchell, da se njegova svirka na gitari može usporediti s onom Ryja Coodera, da je iznimno darovit, da njegova muzika zvuči ambiciozno, zabavno, svježe i neafektirano.

[slika4w]

Njegov band čine basist Andrew lambert i bubnjar Neil Robertson, zajedno su izdali osam CD-a, prvi 1993. godine naslovljen «How Does It Feel» po stihu iz Dylanove pjesme «Like a Rolling Stone». Campbelljohn je gitarist koji na pozornici mijenja stilove – od steel, preko slide do pedal steel gitare, ovisno o tome koje je žanrove uveo u blues u svojim autorskim skladbama.

A publika u Montrakeru dobila je lijepi presjek svega što je J.C. smislio: već je treću pjesmu završio rifovima s početka «Smoke On The Water» i nakon toga obećao da više neće biti hard rocka, da bi nakon nekog vremena pitao publiku želi li malo heavy metala.

[slika5w]

Odsvirali su par rifova, tek da pokažu kako to ne rade, pa se odmah «ispravili» nadahnutim gospelom. Gig je završen naslovnom pjesmom s njihovog posljednjeg CD-a «Good To Go». U jednom trenutku Campbelljohn je skočio s pozornice pred publiku, animirao ženu iz prvog reda da mu drži gitaru dok je, ponovno, samo za zabaviti se, u svirku uključio refren pjesme «You Are My Sunshine».

Publike je htjela još – ali nastavak svirke bio je predviđen uz beogradsku Blue Family u Casanova Beach Clubu. (Sniježana MATEJČIĆ)