Moja razmišljanja o događanjima na stadionima
U posljednjih nekoliko mjeseci naši dnevni i tjedni listovi sve učestalije objavljuju članke čiji statistički podaci upućuju na stalni porast maloljetne i mladenačke delinkvencije. Mladi, a u posljednje vrijeme i djeca, sve su brojniji protagonisti kriminalnih i razbojničkih radnji. Tako naprimjer, jedan od alarmantnih podataka je da
7% učenika u osnovnoj školi nosi redovito u školu nož,
a neki su priznali da posjeduju i pištolj.
Pedagoška služba u školama upozorava na sve raširenije i
sve opasnije verbalno nasilje
koje vlada među učenicima.
Nasilno ponašanje postaje sve prisutnije na stadionima. Ono se manifestira tučnjavama sa policijom, navijačima iz rivalskog tima, uništavanjem imovine, vandaliziranjem tramvaja i paljenjem automobila, kamenovanjem autobusa, vandaliziranjem zgrada, vlakova, bacanjem baklji i drugih predmeta na igralište, prekidanjem utakmica, javnim ispoljavanjem mržnje prema manjinskim skupinama, vođenjem ratova s drugim navijačkim skupinama.
Jedna od najpoznatih navijačkih skupina u Hrvatskoj zasigurno su
Bad Blue Boys
, koji su osnovani po uzoru na inozemne grupe navijača. Poznati su po raznim nasilnim ispadima na domaćem stadionu i u gostima. No, oni sebe ne smatraju kriminalcima, već subkulturom koja je, ako se zanemare nekakvi trivijalni incidenti, ovoj državi dala puno toga dobroga. Ja zasigurno ne sumnjam u njihov doprinos ovoj državi, ali ipak smatram da nasilje na stadionima nije prikladan način iskazivanja unutrašnjeg bijesa i frustracija i da je to pokazatelj krize u našem društvu.
Određena količina nasilja uvijek će postojati, no kad kolektivno nasilje negdje počne, najvažnije je kako će reagirati i što će poduzeti lokalna sredina da bi ga suzbila, ili barem ograničila jer to je potrebno za opstanak društva.
