Moj prijatelj ima psa! - susret s macom (2)

Kao što je obećao, tako je i učinio, i već sutradan smo z dva breka, svaki sa svojin' , marširali do mjesta gdje živi "dog friendly" mačka! Nakon uvodne šetnje od nekih četrdesetak minuta u kojima su nam psi bili s lijeve strane, na povodcima, onaj prijatelj (koji ima psa) i ja stigli smo do zajedničkog poznanika kraj kojega je u korti skakutalo nekoliko manjih i jedan poveći pas, koji su sa zanimanjem gledali moju Pahulju i prijateljeva psa. Iako su mahali repovima i netremice pratili naše pse, bili su i nekako ukočene posture, pa mi baš i nisu ulijevali povjerenje, niti sam poželio ući kroz zaprti portun.

Onaj prijatelj koji ima psa je pitao za mačku i tu smo počeli čakulati z domaćinom, i za to vrijeme postura onih pasa iza portuna je nekako omekšavala, kao i zbunjenost i neodlučnost ovih naših. U tih pet-šest minuta od gledanja i repova koji su se iznad leđa kretali u manjem radijusu kretanja, psi sa obje strane ograde su se počeli njuškati u nekom ležernijem stilu, sa povremenim pokušajem kretanja i trčanja koji mi je izgledao upravo kao poziv na igru.

Kao da je to i čekao, poznanik, vlasnik hiže i pasa, otvorio je portun i pozvao nas unutra. Pahulja i brek od prijatelja su pomalo zbunjeno ušli u mnoštvo pasa raznih veličina,sa pomalo spuštenim repovima, kao da žele sakriti svoj identitet, ali ne pretjerano, nego kao u nekom maniru poštovanja prema domaćim psima.

S druge su pak strane domaći psi bili na razini i nakon uvodnog njuškanja su se počeli ponašati prema došljacima kao da ih oduvijek poznaju. Ona uvodna šetnja je vjerojatno doprinijela tome da smo stigli sa psima koji nisu bili napeti, a i svaki dan se trudimo da nam psi upoznaju što više različitih situacija i životnih oblika. I tako su se breki igrali a mi smo i popili po koju, i taman kada sam skoro i zaboravio razlog našeg dolaska, pojavila se ona!

Veću mačku u životu nisam vidio! Veličine manjeg psa, cirka pet- šest kila' žive vage (odokativno), sa dugačkom dlakom, dignutog repa i sjajnih žuto-zelenih očiju u čopor zaigranih pasa ušetala se mačka. Nonšalantno, kao da šeta po otmjenom salonu u Versaju za vrijeme Luja XVI., poput napirlitane dvorske dame, leđima i repom se uvijala oko najvećeg psa kojeg je poznanik zvao Bleki. Prijateljev pas je sramežljivo ponjušio mačku, i sam još nesiguran da vidi ovakvu pojavu, dok je moja Pahulja stala u sred igre i kao da se ukočila u mjestu. Pogledom je netremice zurila u nu, kao da ju pokušava hipnotizirati, dok je vrhom jezika svako toliko oblizala vrh svoga nosa.

Dok je mačka, prepoznavši da ima i došljaka u tom čoporu, vješto eskivirala izravan susret sa prijateljevim psom i držala ga na oku vukući se uz Blekija, Pahulja više nije podsjećala na ono bezbrižno pseto od prije par minuta. Vrebala je mačku želeći joj prići direktno dok ju je čopor u kojemu se našla i tek počela snalaziti, svojim stalnim kretnjama i igrom onemogućavao u tom naumu. Tada je onaj prijatelj koji ima psa zavukao ruku u svoj džep iz kojega je izvukao šaku punu pseće hrane i bacio je na pod – među pse. Svi psi, a i mačka, automatski su počeli njušiti pod u potrazi sa razasutim kroketima, sa njima čak i moja Pahulja.

Nekoliko puta se vraćala u onaj mod predatora koji fiksira i vreba žrtvu, no svaki put bi onaj prijatelj bacio šaku hrane na pod i svi bi nosevi užurbano počeli njuškati u potrazi za hranom. Mačka kao da je shvatila, ili je očitala tu vibru moje psice koja očito više nije bila toliko napeta, počela se kretati sve bliže i bliže, svaki put podižući rep kada bi joj prošla pored nosa koji je njuškao po podu. Tada mi je prijatelj skrenuo pozornost na strategiju lukave mačke koja u biti navikava moju Pahulju na svoju prisutnost, miris i pojavu, dok vješto manevrira kroz čopor pasa. Dodao je kako je ova mačka odrasla uz Blekijevu mamu dok je Bleki bio beba i sama na taj način prošla svojevrsnu pripremu za suživot sa psima usvajajući njihove obrasce ponašanja. Nakon dobrih sat-dva, Pahulju mačka više uopće nije uzbuđivala, nego je, vjerojatno izmorena mentalnom gimnastikom kroz koju je prošla, zadovoljno sjedila u mome krilu dok sam sjedio i pio jako dobar Teranino kojeg nam je domaćin ponudio. Toga se dana u mojoj glavi otvorilo jedno novo poglavlje. Poglavlje u kojemu ništa nije nemoguće, i u kojemu za sve postoji rješenje. Samo treba smisliti način i strategiju ..... i popiti po koju za ovakve smione zaključke ! :D