Mlade preponašice pronose na turnirima ime Konjičkog kluba Philipos Poreč

One su Mia Matticchio i Tia Stefanov. Mia i Tia - kao stih pjesme. A kroz razgovor se dokazuje da jesu pjesma, ne samo zbog sportskih uspjeha koje nižu kao jahačice – preponašice.

Mia ide u treći razred prirodoslovne talijanske gimnazije u Puli, a Tia u drugi jezične gimnazije u Poreču. Mia živi na relaciji Pula – Narduči – Zagreb, a Tia na relaciji Bačva – Poreč – Zagreb. U Zagrebu, naime, treniraju kod Yvonne Dujmović. Svaki vikend su u Zagrebu, osim ako ih bolest spriječi. Simbolično su povezane s porečkim Philiposom jer su, kako kaže Mia „ovdje doma i želim da na natjecanjima ljudi znaju da sam iz Istre“.

Kako to da su odabrale konje i konjički sport? „Nemam niti jedno sjećanje koje ne uključuje konja. Razmišljala sam o njima, crtala konje kao mala dok su drugi crtali mačke ili psiće, a prvi puta sam jahala s četiri godine kod prijatelja“, odgovara Mia. Tia veli da se ne sjeća kako je počela jahati, ali veli da je kao mala izabrala konja kao neki dio svog identiteta.

- Mislim da sam imala 10 godina kad su u Bačvu došli ljudi na konjima, rekreativci. Odmah sam se sprijateljila, pitala mogu li pokušati jahati i to je bila moja prva poduka jahanja. Od tada sam rekreativno jahala kad god je bila prilika. Prije pet godina uključila sam se u konjički klub i tada počela s pravim sportskim treningom. Mia je došla u klub u ljeto 2021. sa svojom kobilom. Od tada smo prijateljice, imamo zajedničku trenericu i odlučile smo se za preponsko jahanje, pripovijeda Tia. Povremeno uskaču i mame, dodaju detalje koje su djevojčice propustile. Daju im punu podršku, slijede ih na natjecanja, strahuju i vesele se s njima.

A konji? Oni su nerazdvojni dio priče o Miji i Tiji. Mia posljednjih godinu i pol jaše osmogodišnjeg konja Caruso Cool Kida. Na Pokalu Slovenije na mariborskom hipodromu Kamnica prije dva tjedna osvojili su drugo i treće mjesto. Prošlog vikenda u Samoboru u velikoj konkurenciji od 200 konja i 150 jahača iz različitih zemalja Mia je osvojila dva prva mjesta, na oba starta i na visinama od 115 centimetara.

- Bio je to skladan vikend za mene i Carusa, baš sam osjećala da radimo kao jedno tijelo, kaže Mia.

Tia i njena kobila Choice u Samoboru su startale na 90 centimetara, postigle odličnu brzinu i preskakale glatko ali su na visini od metra rušile jednu motku pa su bile šeste.

- Jako sam zadovoljna jer prije par mjeseci nisam mogla vjerovati da možemo skakati na 100 centimetara. Choice je rođena kod Vinkovaca, roditelji su je kupili od drugog vlasnika. Dobila sam je nakon tri godine jahanja i početak je bio težak. Nismo znali da je u lošoj formi zbog zdravstvenih problema. Trebalo je puno strpljenja. Sad smo već dvije godine zajedno, a lani smo krenule skupa na natjecanja. Postala je baš pravi konj. Umiljata je, moćna i ponekad tvrdoglava. Niti jedna od nas nismo imale puno iskustva i učile smo zajedno, komentira Tia koja je imala značajnu pauzu zbog povrede ramena.

Mijin Caruso je iz Njemačke i zajedno su godinu i pol. Imao je malo iskustva, ali su se uigrali.

- Sad točno vidim kako zna što treba učiniti ako ja točno radim. Malo je čudan, ne proguta jabuku ili mrkvu kao drugi konji kad mu ponudiš, nego je pomalo gricka iz tvoje ruke. Nije mu jasno da se treba maknuti kad čistim boks, nego bi stajao baš tamo gdje treba počistiti. I jako je povezan s Tijinom kobilom, kao da mu je mama. Moja stara kobila Api sad uživa, ima ždrijebe Magnifico i oboje su tu u staji porečkog kluba, saznajemo od Mije.

Mame kažu da najviše strepe od poziva trenerice kad su Mia i Tia na treningu. To znači samo nevolju, pad i povredu. Pitaju se zašto njihove kćeri nisu odabrale šah ili barem odbojku. A njih dvije se smiju i kažu da su vidjele puno padova, neke su i same iskusile, ali nisu se uplašile. Petkom poslije nastave Tia sjeda u bus i pravac Zagreb. Mia mora avionom, jer busom bi došla prekasno da već u petak odradi prvi trening. Tijekom vikenda imaju tri do četiri treninga, spavaju kod trenerice Yvonn koja brine i o njihovim konjima. U nedjelju se vraćaju doma, kako bi u ponedjeljak bile na nastavi. Uče samo tijekom tjedna. Vikendom nemaju vremena ni za učenje ni za druženje s prijateljicama. Nadoknađuju u dva ljetna mjeseca kada i konji moraju imati godišnji odmor. Jako su zadovoljne kako njihova trenerica brine o konjima. Kažu da im je važno znati da su dobro zbrinuti, da zimi nije problem dekica viška kako bi im bilo toplo. I jedva čekaju petak da ih vide.

Mia će sljedeće godine biti maturantica, trebat će dobro zagrijati stolicu jer razmišlja o veterinarskom fakultetu u Italiji. Zato nastoji ove godine izvući maksimum. Tia razmišlja o studiranju dizajna, voli crtati i ostala bi u Zagrebu. Želi ove godine savladati visinu od metra, pa sljedeće napasti metar i deset. Puno je planova i zapravo su obje blizu prekretnica. Mame ih umiruju tvrdnjom da će organizirati logistiku kako bi djevojke mogle nastaviti raditi ono što vole i studirati. To je ohrabrujuće. Mia i Tia znaju da su povlaštene jer im roditelji mogu priskrbiti bavljenje ovim sportom. Znaju to i osjećaju odgovornost. Pogotovo kada nemaju razumijevanje vršnjaka koji misle da je to lako ili da sav posao obavi konj.

- A ne. Ništa ne bi bilo bez suradnje. Mi smo partneri, Caruso i ja. Razumijemo se, radimo zajedno, osjećamo svoja raspoloženja i ograničenja. Uostalom, da bismo bile tu gdje jesmo morale smo položiti niz ispita. Za ulazak u konjički klub provjerili su nam i znanje o tome kako brinuti o konju, a ne samo jahati. Mi znamo što sve treba učiniti i provjeriti do trenutka kad je potreban veterinar, govor Mia i Tia, dopunjujući se.

Pitamo ih za braću/sestre, odnosno vole li i oni jahanje. Mijin mlađi brat Ivan je pokušao, ali nije dovoljno strpljiv. Voli vidjeti i pomaziti konja, ponosan je na sestru i strah ga je da se ne povrijedi. Tijina starija sestra nije baš ljubiteljica konja, boji ih se i Choice je prvi konj kojega je dotaknula. Rekla je da je slatka i meka. I ona se boji da se sestra ne povrijedi. Na njihove strahove odgovaraju da je jahanje sjajno za dušu i da gaje gotovo magičnu povezanost i partnerstvo sa svojim konjima.

Mia i Tija spremaju se ovo ljeto raditi. Bit će to još jedno novo iskustvo. Vesele se i preponskom turniru Istra kupu koji je ponovno oživio prije tri godine.

- Drago mi je da se i u našoj regiji razvija konjički sport, mudro će Mia. Da bi se konjički sport nastavio razvijati u Istri treba osigurati dobar pješčani manjež. Sada su najčešće zemljani ili travnati i premali su a nema ni hale za zimski trening. Nedostaje i dobra staja, kao ona koju imaju u Samoboru. Problem je i što malo tko želi raditi posao štalara, mudruju srednjoškolke koje imaju ozbiljnost i predanost odraslih žena.

Samosvjesne su, ali ne prepotentne, uspješne su i samozatajne, rado bi da vršnjaci cijene njihove sportske uspjehe, na što im kažemo kako se, ovakve kakve jesu, ne moraju se nikome dokazivati.