Mjesec pripovijedanja u Centru za nematerijalnu kulturu Istre

Ugodan, intiman prostor u Centru za nematerijalnu kulturu Istre (CENKI) u Pićnu: dvadesetak znatiželjnika, zidovi prekriveni slikama, a na kanapeu sjede Mirjana Matić i Đanino Božić. Ča delaš, pita ih Ivona Orlić, ravnateljica Etnografskog muzeja Istre, jer ona moderira prvi od tri susreta u Mjesecu pripovijedanja.

Mirjana Matić je tiha i samozatajna, Đanino će dodati i skromna – inzistiramo da govori u mikrofon, kako nam ne bi pobjegla koja riječ. A ona će reći da više voli slušati nego govoriti, da je od malo riječi. Ipak, Ivona joj postavlja pitanja koja traže elaboriranje. Ali, nećemo prepričavati razgovor. Trebalo je biti tamo i slušati uživo, družiti se s umjetnicima koji su puno rekli već izloženim slikama. Ovo je prvo zajedničko izlaganje Mirjane i Đanina koji se poznaju od kad su bili djeca i uvijek su ostali bliski. Njihova likovna estetika i izričaj u isto su vrijeme kompatibilni i vrlo različiti. Đanino će reći da su učinili izbor svojih radova koji djeluje usklađeno. Mirjana će se prisjetiti kako ju je nagovorio da se javi s njim na prvi natječaj u Piranu, dao joj papir i boje. „Na kraju je dobila nagradu a mene su te godine otpilili“, komentira Đanino uz karakterističan široki osmijeh.

Dok Mirjana razgovara s Ivonom, Đanino dobacuje detalje jer, kako smo rekli na početku, Mirjana je skromna. Priznaje da podjednako uživa u slikanju i vrtlarenju a kad Đanino opisuje kako u atelje ulazi svaki dan i radi: crta i slika kako bi mozak ostao u fokusu a ruka istrenirana, Mirjanin suprug Vojo iz publike dodaje kako Mirjana ne slika po mjesec, mjesec i pol, pa se zatvori u svoju radnu sobu na pet dana, izađe s hrpom skica, pa tek onda možda slika. Na pitanje ča je njoj slikarstvo Mirjana kaže da je to za nju odlazak u potpuno drugi svijet gdje može buljiti u prazno platno dok joj nešto ne sine. Đanino veli da je to „om“, odnosno da je Mirjanino slikanje meditativno.

- Ta sićušna okna, to nisu prozorčići nego škujice kroz koje kao da ti gledaš nas. Nisam ti to još nikada rekao, ali tako mi se čini, primijetio je Đanino, a Mirjana je pomaknula glavu i osmjehnula se na tu primjedbu.

Moderatorica Ivona morala je primijetiti kako joj Mirjana odgovara na književnom hrvatskom, a sugovornica je na to priznala da niti doma više ne govore dijalekt, osim sa sinom koji uzgaja lavandu i druži se s drugim poljoprivrednicima. Jedino se psu obraća dijalektom. S druge strane Đanino će i istrijanskim, hrvatskim i istrovenetskim - kako god, jer je ćakulon. Za sebe kaže da je emancipirani muškarac, a na Ivonino pitanje je li važniji umjetnik ili njegovo djelo odgovara kako je umjetnik važniji dok je živ, a poslije su važnija njegova djela.

- Kako prolaze godine sve sam manje ambiciozan. Važnije mi je napraviti nešto dobro, nešto s čim sam zadovoljan i ne opterećujem hoće li netko primijetiti da je to dobro. Važno mi je jedini da sam ja zadovoljan, kaže Đanino a Mirjana potvrdno kima glavom. Nije ni njoj važno odobravanje ni priznanje ali, za razliku od Đanina, rjeđe je zadovoljan onim što naslika.

Ali, neću vam prepričavati razgovor s ovih dvoje iznimnih ljudi i umjetnika – nenadoknadivo je to što ste propustili. Utješnu nagradu dobit ćete odete li u CENKI u Pićnu pogledati njihovu izložbu, dok je još na zidima. Meditativne Mirjanine istarske kuće koje odišu istim onim mirom kakav slikarica emanira u okolinu, spokoj koji miriše na istarsku zemlju, na ružmarin i rascvjetanu lavandu. Pa onda Đaninove slike za koje možemo bez straha reći da su epistemiološke, da istražuju uvjete, mogućnosti i granice likovnosti i svjedoče da su nastale kroz fizički i umno mukotrpan posao slikanja. Đanino se ne boji posla u ateljeu, kao što se Mirjana ne boji onoga u povrtnjaku. Si kumpare. Zato valjda i jesu toliko dugo bliski.