Mesićev prijedlog pao na plodno tlo: i sindikati za crkveni porez

Državni proračun za rad vjerskih zajednica u zemlji godišnje izdvaja oko 400 milijuna kuna, a najveći dio novca odlazi Katoličkoj crkvi. Ugovor između Hrvatske i Svete Stolice o gospodarskim pitanjima propisuje da će država mjesečno iz proračuna izdvajati iznos za Katoličku crkvu u visini dviju prosječnih bruto plaća pomnoženih s brojem župa. Na osnovi tog ugovora Crkvi je ove godine namijenjeno 283 milijuna proračunskih kuna, pri čemu se Crkva u kolovozu odrekla 50 milijuna kuna u znak solidarnosti u kriznim vremenima.

U javnosti se ponovo postavlja pitanje uvođenja crkvenog poreza da bi se vjerske zajednice financirale iz džepova vjernika. Pet sindikalnih centrala, naime, među 20-ak zahtjeva postavljenih Vladi ovih dana traži i uvođenje crkvenog poreza. Pred kraj ljeta takvu je ideju iznio i predsjednik Stjepan Mesić, ona je u javnosti bila aktualna i prije tri godine, no nikada se nije otišlo dalje od dnevnopolitičkih rasprava o crkvenom porezu.

Sindikalne središnjice kažu da je Vlada ta koja treba osmisliti crkveni porez jer katolici, kao i pripadnici svake druge vjerske zajednice, trebaju sami sebe financirati. No zbog Vatikanskih ugovora Vlada ne može jednostrano donijeti odluku o uvođenju crkvenog poreza. Trebalo bi revidirati dokument, a Vlada nije nesklona ideji da se s Katoličkom crkvom razgovara o njegovim izmjenama s obzirom na promijenjene gospodarske okolnosti. No, u strahu od reakcija javnosti ne želi sama pokrenuti pitanje revizije.

U svijetu je poznato više modela financiranja vjerskih zajednica. Savršenog rješenja nema. Iako bi crkveni porez za građane bio pravedniji, Crkvi bi on mogao poljuljati financije. Primjerice, u Njemačkoj se pokazalo da sve više građana istupa iz vjerske zajednice jer ne želi plaćati porez. Taj model otvara i moralna pitanja. Naime, vjerske zajednice mogle bi se suočiti s problemom proganjanja građana koji ne plaćaju porez redovito. Takva situacija može se okončati i odlaskom dužnika u zatvor zbog poreznog duga. I to je samo jedan element moguće rasprave o promjenama načina financiranja vjerskih zajednica.

U Europi je financiranje vjerskih zajednica iz proračuna karakteristično za Slovačku, Češku, Grčku, Dansku, Rumunjsku, Luksemburg te djelomično i Veliku Britaniju. Crkveni porez poznaju Njemačka, Austrija, Švedska, Finska, Island i Danska. Italija poznaje mandatni porez, odnosno građani izdvajaju 0,8 od prihoda te svaki porezni obveznik odlučuje hoće li taj novac otići Crkvi ili će se preusmjeriti u, primjerice, neke socijalne ili kulturne potrebe. (NL)