Maturanti SŠ Mate Balote na kraju srednjoškolskog obrazovanja

Maturanti SŠ Mate Balote na dostojanstven način su obilježili kraj svog srednjoškolskog obrazovanja. Rastanak sa kolegama, profesorima i osobljem škole ponekad zna biti bolan, ali tu bol olakšavaju razne ceremonije: maturalna zabava, maturalna večera, zadnji dan nastave i sl . Sve to je iza nas. Maturanti su pokazali da mogu zrelo pristupiti maturi - jer vole svoju školu, svoje profesore i stoga zaslužuju veliku pohvalu . [slika1] U nastavku slijedi govor Ivana Liovića   (IV ekonomist) sa maturalne večere:

Kroz gomilu užarenih, od sunca pocrvenjelih, još nepoznatih lica probijali smo se do vrata, jedan po jedan, kao da se spremamo za vojsku, samo što nas je tamo umjesto generala čekala naša razrednica, onda i danas. Nije prizemlje, mora da je onda prvi kat, pomislili smo na trenutak dok smo se penjali, jer smo se i dalje vrtjeli u krug po stepenicama koje su vodile do na prvi pogled zapuštenog drugog kata, za kojega bi trebalo sagraditi dizalo jer četiri godine i milijun stepenica ne idu u isti koš, ne idu nikako.

I kada na početku osjetiš da si u toj famoznoj srednjoj školi gurnut u kut i kada prvi put uđeš u razred i sjedneš u klupu shvatiš da su pred tobom nepoznata lica kojih se bojiš i među kojima tražiš prijatelje. A prijateljstvo je najljepše što srednja škola pruža . Ono te oslobađa od straha i čini boljom osobom.

Od prve do zadnje klupe sjedili su tamo klinci koji su tragali za smislom vlastitog postojanja, gradeći svoje nade i snove, svaki od njih posve jedinstven i drugačiji, a opet tako slični jedni drugima, svi pomalo izgubljeni, smiješni i nezreli. A ispred ploče sjedio je on, najčešće ozbiljan, ponekad mrk, ali uvijek iskusan profesor koji u početku bijaše neprijatelj, ali na kraju postade prijatelj kojega nećemo pamtiti po lošem, već samo po dobrome.

U početku bilo je teško snaći se, pohvatati sve konce, skužiti sve trikove; zato su nas stariji vodili i prenosili svoja iskustva na nas, pomažući nam da ovladamo umijećem snalaženja. Polako smo se privikavali na školu, stjecali iskustvo, učili jedni od drugih i od profesora, upoznavali se i prihvaćali jedni druge sa svim našim vrlinama i manama. Proživljavali smo svakakve situacije, od onih urnebesno smiješnih do onih nešto tužnijih, svega je bilo, a mi smo bili spremni na sve.

Od tada pa sve do danas kroz naše je glave prolazilo mnogo naučenog o životu. Neki su za svoje učenje imali nažalost samo jednu godinu, a neki su ostali do kraja i tako nam pomogli da shvatimo bitno, da razlikujemo dobro od lošega, da shvatimo što je aktiva, a što pasiva, što prihodi, a što rashodi. [slika3]

Bio je to dugotrajan i iscrpan put sastavljanja skice budućeg života kada se uzima od svakoga ono najbolje i najkorisnije.

Profesori nisu ništa tražili, samo su nam davali. Lako je biti profesor, sjediti i puniti nam glavu svakakvim zanimljivim i manje zanimljivim stvarima – mislili smo. Ali kada se sjetimo sa kakvom su nas predanošću znali iznenaditi i s kakvom su snagom trpili sve naše ispade, sa kakvom su energijom iz dana u dan ulazili u razred, tada uviđamo da su oni ljudi stvoreni za preobrazbu mladoga čovjeka u intelektualca željnog znanja. [slika2]

Dragi profesori, sada, kada se naši putovi razilaze, ova večera je znak zahvale i oproštaj s vama, te se nadamo da će vam ona ostati u lijepom sjećanju. A kako vi, tako ćemo se i mi sjećati dana kada smo prvi put došli u školu na čijem je ulazu pisalo: Non Scolae Sed Vitar Discimus. Tada nismo znali što to znači, ali sada znamo i zato vam hvala.