Mali proizvođači vina u Vižinadi: Loza neće gospodara, nego slugu

Kad je o lozi i vinu riječ, teško da ima kompetentnijih sugovornika od Vižinadeža. Između 25 i 30 obitelji na ovom području živi od prodaje visokokvalitetnih vina, a kod još petnaestak se kapljicu može kupiti rinfuzo. Gotovo da i nema kuće koja ne obrađuje tisuću i pol ili dvije tisuće trsa, što težaci bez problema uspijevaju odraditi uz redovno zaposlenje negdje drugdje. Ovdje je u zadnjih desetak godina zasađeno osamsto tisuća novih sadnica vinove loze, dijelom zahvaljujući županijskim i državnim poticajima. Sve to na području sa svega tisuću i sto stanovnika, s čime se ne može mjeriti nijedan drugi istarski kraj. Vinogradarsko umijeće prenosilo se s generacije na generaciju, a preci današnjih proizvođača prodavali su vino u Austriju i Italiju. Neki inozemni kupci ovamo se vraćaju i danas.

U čemu je tajna? Mještani će reći - u povoljnoj mikroklimi, na samoj granici primorja i kontinenta, ali i »jačoj« zemlji, otpornijoj na sušu.

O vinarstvu, vinogradarstvu i drugim stvarima razgovaramo s petoricom ovdašnjih proizvođača. Iako je moglo biti i drukčije, izbor sugovornika odredili su rezultati ovoljetne izložbe Vina Vižinade, gdje su glasovima publike Đulio Ferenac i Ecio Fatorić ponijeli prvu nagradu za bijelo, odnosno crno vino, druga je u obje kategorije pripala mladom Brunu Ferencu, a treće mjesto su zauzeli Eliđo Pilato (bijelo) i Aldo Legović (crno). Premda je smotra okupila i najveće vinare ovog područja, simpatije publike uglavnom su otišle na stranu »manjih« majstora. Naravno, iznimka je Eliđo Pilato, jedan od pionira suvremenijeg pristupa pravljenju vina, čije se butelje može kupiti i u Dubrovniku, na Lastovu, te u inozemstvu - Italiji, Austriji, Bosni i Hercegovini, Srbiji. Za njega će reći: »On je prvi počeo flaširati i pokazao je put drugima.« Ostali sugovornici mahom su proizvođači drukčijeg tipa - Fatorić, inače domaćin ovog druženja, za sebe kaže da u vinograd ide »za rekreaciju«, premda će vas pogled na njegovu opremljenu konobu ostaviti u nedoumici. Slično je i s barba Aldom, koji skromno veli da loze sami obrađuju supruga i on. Unatoč tome - imaju pet traktora! U čudu pitamo zbog čega, a on nam znalački tumači da je lakše raditi ako ne morate svaki put mijenjati priključak, već jednoga trajno ostavite na traktoru! Zbilja! Mlađi kolege rado će dobaciti kako bi, usprkos težini posla i prijekoj potrebi za mehanizacijom, ipak bilo bolje da su brojke drukčije - jedan traktor, a pet žena… Šalu na stranu, barba Aldo poručuje da ne treba zavidjeti nikome tko je vinovu lozu odabrao za životni poziv.

- Velik je to posao, s velikim izdacima. Bolje ni ne spominjati, jer mladi neće htjeti u to. Loza neće gospodara, nego slugu, a zna se i da je vinar više u konobi nego poli žene. Znate onu staru priču, kad su jenega osudili na zatvor, a on hi je pita odgodu, dok ne upravi loze? E pa, najprije je bila berba, pa još ovo, pa još ono… i na kraju, nikad ni poša u pržun!, priča barba Aldo.

Je li vinarima zbilja toliko teško? Opći je dojam da u današnje vrijeme od posla mogu lijepo živjeti, imaju ugled, brand i dobru poziciju na tržištu.

- A ne, ne, nije to kako Vama izgleda…Lako je reći - on se obogatija! Sve se to delalo od starine, to su naši korijeni. Onda se je devedesetih popravila kvaliteta vina - mladi su se školovali, uveli tehnologije, počeli flaširati. Ljudi su digli kredite!, objašnjavaju nagli prijelaz na modernu proizvodnju i skok u kvaliteti, iz koje je rođeno nekoliko velikih vinskih imena. »Vinari su se popravili, a ne obogatili«, ocjenjuje barba Aldo.

- Promjena je bila i prenagla. Velike su to novosti, i svako lito hi je sve više. A vi to morate pratiti, inače zaostajete. Za bilo što u podrumu trebate najmanje pet tisuća eura. Samo prerada košta 25 tisuća (ponovno eura!), i to bez podruma, bačvi, traktora i priključaka, nabraja Đulio Ferenac, koji se vinarstvom intenzivnije bavi posljednjih pet godina.

- Mislite da mladi ne bi pili dobro vino da su butelje u restoranima i barovima jeftinije? Sigurno bi, ocjenjuje Bruno Ferenac. No, proizvođači nažalost ne mogu utjecati na krajnju cijenu svojih vina, koja je i do nekoliko puta viša od nabavne.

Složni su s time da budućnost ovog kraja valja graditi upravo na vinogradarstvu, vinarstvu i specifičnoj vrsti agrarnog turizma.

- Tržište imamo, samo treba raditi kvalitetna vina, ocjenjuje Đulio Ferenac. Pilato pak objašnjava da su za proboj na veća tržišta pojedinci ipak preslabi. Problem su premale parcele, te će se proizvođači u budućnosti vjerojatno udruživati i nastupati zajedno.

Ljetna izložba još im je u živom sjećanju i rado se na nju vraćaju, dijelom i zato što je prikazala Vižinadu u nešto drukčijem svijetlu, kao mjesto gdje pored velikih i etabliranih vinara cvate i mnoštvo manjih, jednako dragocjenih. »Treba naglasiti da imamo puno manjih vinara i vinogradara i da svi - odlično rade«, zaključuje on.

M. DODIĆ