Ljiljana Bernaca, dobitnica gradske nagrade za pomoć osobama sa invaliditetom: 'Lijepo je imati svog Svetog Maura'

POREČ - Ljiljana Bernaca dobila je ove godine nagradu Sveti Mauro za dugogodišnju nesebičnu pomoć osobama s invaliditetom, odnosno pokretanje i vođenje Društva invalida Poreč. Zvuči šturo, ali samo onima koji na poznaju Ljiljanu Bernacu - mladu ženu, samohranu majku, matematičko-informatičku stručnjakinju kojoj u radnoj knjižici piše da je radila u računovodstvima, knjigovodstvima, bila tajnica… Poslove je mijenjala s obzirom na to koliko je vremena i energije zahtijevala koja faza rasta i razvoja njenog sina. On joj je oduvijek prioritet. Rođen je s bolesti koja ga je već nakon nekoliko godina potpuno lišila vida. Radila je da bi ona i njeno dijete imali redovan prihod, ali još više izvan radnog vremena.

Njen sin Dalen prvu operaciju očiju imao je kao četverogodišnjak. Rekli su joj da bi najbolje bilo dati ga u školu u Zagreb jer u Poreču nije bilo uvjeta za školovanje slijepog djeteta. Ljiljana je, međutim, odlučila da nema te sile koja će je odvojiti od djeteta i svu je energiju usmjerila na to da se stvore uvjeti da Dalen ostane s njom. I uspjela je, kako kaže, uz pomoć dobrih ljudi koji su joj bili jedina podrška - Dalen je išao u vrtić sa svojim vršnjacima, kao i kasnije u osnovnu i srednju školu.

Pitali smo je zašto joj je bilo važno organizirati osobe s invaliditetom u udrugu prije deset godina.

- Dok je moje dijete odrastalo, nisam se ovdje u gradu imala kome obratiti za pomoć ili informaciju, ostvarivanje prava, sve sam morala tražiti sama. Poslije sam imala veliku pomoć u udruzi Homer u Rijeci. Kada sam shvatila da nisam sama, da ima još roditelja koji lutaju zbog djece kojoj je potrebna posebna skrb i pomoć, jednostavno se sve složilo i to posredovanjem Zdravog grada, kamo smo odlazili po različite informacije. Netko je predložio osnivanje društva, pomoglo nam je Društvo invalida iz Pule, a prihvatila sam obavezu volonterske tajnice jer sam tada bila riješila svoje najveće probleme. Dalen je išao u školu sa svojim vršnjacima. Na moju odluku o posebnom angažmanu u Društvu invalida imala je velik utjecaj slika s hodočašća u Mariju Bistricu prilikom Papinog posjeta Hrvatskoj. Tada sam vidjela čovjeka bez nogu koji nije imao ni štake ni proteze, nego se na limenim žljebovima odguravao kroz kolonu ljudi naprijed. Ostala mi je zauvijek ta slika čovjeka koji želi biti dio veće priče pod svaku cijenu, bez obzira na svoja ograničenja. Pomislila sam tada da sam zdrava i puna energije i da mogu pomoći drugima da se uključe u život, kaže Ljiljana.

Prisjeća se kako su u okviru društva u početku radili ono što su mogli, pomagali pisati dopise, zahtjeve, informirali ljude o pravima, upućivali ih na liječnike specijaliste.

- Veći dio djece invalida prije desetak godina nije pohađao redovnu školu, malo je njih izlazilo iz obitelji u vanjski svijet. Organizirali smo za njih kreativne radionice i to je bio velik korak naprijed. Danas imamo u Osnovnoj školi Poreč odjel za djecu s posebnim potrebama i djecu s invaliditetom, njihovi roditelji ne moraju se više boriti barem za tu osnovnu socijalizaciju svoje djece, kaže Ljiljana. Na dodjeli nagrade spomenula je da se u radu s djecom s posebnim potrebama nužno redefiniraju osobni prioriteti. Pitamo je da nam to pojasni.

- Na početku sam mislila da je bitna karijera, pozicija. Sada mislim da je puno važnije raditi ono što voliš. Mislim da je važno otkriti da, kad pomažeš drugima, najviše pomažeš sebi jer te to obogaćuje kao osobu. Vrijeme nije novac, nego ima vrijednost jedino ako je ispunjeno ljubavlju prema drugom čovjeku. Oni koji misle da je vrijeme novac, uspjeh mjere materijalnim stvarima koje si mogu priskrbiti, ili karijerom, pozicijom u društvu. Meni je impresivniji bilo koji uspjeh invalidnog djeteta. Zamislite dijete koje se nikada nije smijalo, koje je svjesno samo onoga što ne može, za razliku od druge djece, i onda u radionici načini svojim ručicama čestitku ili nauči otpjevati pjesmicu i svi mu drugi plješću. Kad se to dijete konačno nasmije, svjesno da je okolina prepoznala da je učinilo nešto vrijedno, to je postignuće! Mislila sam da za Dalena moram najprije osigurati dovoljno novca, a onda sam shvatila da ni uz sav novac neke stvari ne možeš osigurati, nego samo uz pomoć dobrih ljudi, kaže Bernaca.

Danas, kada je Dalen ponovno prioritet, važno joj je vidjeti da društvo besprijekorno funkcionira uz njen povremeni aktivistički angažman. Na pitanje što joj znači nagrada rekla nam je da nikada nije razmišljala o nekoj drugoj nagradi osim ispunjenja koje osjeća kroz rad s djecom. Da to nisu prazne riječi, mogu znati samo oni koji su pokušali ili barem gledali sa strane.

- Bilo mi je puno važnije to što mi je društvo kandidaturom htjelo zahvaliti javno nego hoće li stvarno nagrada biti moja. Nisam nikome o tome govorila, ali sada kad sam je dobila… lijepo je imati svog Svetog Maura i znati da je te godine dodijeljen upravo i samo tebi. Naravno, ne bih zavrijedjela nagradu da nije bilo svih drugih volontera koji su stalno prisutni i s kojima se uvijek može računati, kaže ovogodišnja dobitnica Svetog Maura koja je bez ostatka hrabra i fokusirana žena ogromne pozitivne energije. Iako kaže da ne zna od kuda njen sin Dalen crpi svoju energiju i volju, sasvim je jasno od koga je to naslijedio ili naučio.

S. MATEJČIĆ