Liliana Ukušić Gatara: 'Mi djeca Drugog svjetskog rata'

Razgovarala Sniježana MATEJČIĆ

Početak listopada za prof. Lilianu Ukušić Gatara vrijeme je intenzivnih sjećanja, pogotovo na oca Franju Ukušića, jednog od 17 tisuća Istrana pogubljenih u Drugom svjetskom ratu. Njen stan u Poreču pun je knjiga, dokumenata i predmeta koji oživljavaju uspomene. Ispred nje je Zbornik Pazinskog memorijala iz 1979. godine u kojemu pokazuje stranice s imenima poginulih, na kojima je označila Pazince kojih se sjeća.

- Imala sam tri godine kad sam krenula u vrtić i postala figlia della lupa. Sa šest godina sam ušla u prvi razred osnovne škole col saluto romano i pjevala »Dio ci manda l'Italia, Dio ci manda la luce - Duce, Duce, Duce!«, ili »Vincere, vincere, vincere«. Sa sedam godina sam ostala bez oca. Nije htio da mu talijaniziraju hrvatsko prezime pa je interniran u radnom logoru u Potenzi kao politički sumnjivo lice. Odvali su ga na Svetog Nikolu 1941. godine, pripovijeda Gatara.

Stopala omotana krpama

Donosi album i pokazuje očevu fotografiju iz osobne iskaznice, zgužvanu i umrljanu izblijedjelim tragovima krvi. Kaže, fotografiju im je donio jedan susjed, našao ju je uz neprepoznatljivo tijelo jednog od strijeljanih Pazinaca. Očistila ju je i sačuvala, a kasnije dala preslikati i uvećati.

- Mussolinijeva Italija kapitulirala je 8. listopada 1943. godine. Na stotine talijanskih vojnika koji su bježali iz Pavelićeva dara Mussoliniju – Dalmacije, Gorskog kotara i Hrvatskog primorja – prolazili su našom ulicom i danas glavnim ulazom u Pazin s istoka i zapada. Jedan je vojnik pao u nesvijest ispred naše kuće. Nitko se od iscrpljenih u koloni nije na njega osvrtao. Kad je kolona prošla, unijeli smo ga u hodnik, položili na ždraju, nahranili i pustili ga prenoćiti. Dali smo mu civilno odijelo, a ujutro je morao otići, jer je za sve nas bilo opasno skrivati ga. Sumnjam da je ikad stigao doma u Veneciju, napominje naša sugovornica.

- Moj tata je doživio nešto slično vraćajući se pješice iz logora u Potenzi. Njegov je bijeg doma trajao dvadeset dana. Stigao je oko deset sati ujutro. Stopala su mu bila omotana krpama, jer su mu se putem raspale cipele. Istoga dana Nijemci su bombardirali Pazin. Srušili su sve veće zgrade, kazalište i gimnaziju. Tridesetak obitelji iz našeg kvarta pobjeglo je u najbliže selo Mečare. Smjestili smo se u podrumima, tavanima i štalama.

Miris paljevine i smrti

No, 4. listopada u Pazin su ušli SS-ovci. Kuda su prolazili palili su kuće, na primjer, kuću Rajnerovih nasuprot današnjem motelu Lovac, i ubijali sve koji su se naišli na ulici ili izašli iz kuća. Na Štranjgi su iz kuće izašli otac, sin i kći s bijelom zastavom, a pokosili su ih rafalima. Oko 14 sati došli su u Mečare. Izveli su nas van. Miris paljevine iz zapaljenog sela Foškići širio se okolinom. Tata i ja posljednji smo izašli iz kuće. Jedan visoki, mladi SS-ovac gurnuo je tatu da se požuri. Postrojili su nas i izdvojili sve muškarce od 16 do 60 godina. Među njima bili su moj tata, star 35 godina, koji se pet dana prije pješice vratio iz talijanskog radnog logora, moj šesnaestogodišnji bratić Oskar, susjed Nicles, također šesnaestogodišnjak… Tata me držao za ruku i nisam ga htjela pustiti pa je jedan SS-ovac htio pucati, ali ga je drugi zadržao.

Odveli su ih, a jedini muškarac koji je ostao bio je moj ujak, invalid Prvog svjetskog rata, polupokretan, pa su ga poštedjeli. Odlazeći, podmetnuli su vatru u selu, ali smo je uspjeli ugasiti jer su u blizini bila lokva i šterna. I mi djeca smo pomogli gasiti, poredani u špalir, priča Liliana Ukušić Gatara.

- Što se dogodilo našim roditeljima, bratićima, rođacima i susjedima saznali smo drugog dana. Strijeljali su ih u deset sati navečer na pazinskim ulicama. Moj je tata ubijen ispred goruće osnovne škole, danas poštanskog ureda. Ubijeni su i moj bratić i susjedi istog godišta, očevi mojih prijateljica… Još danas, nakon 65 godina, mogla bih nabrojati stotinjak imena strijeljanih rođaka i susjeda. One koje nisu ubili u tom prvom naletu, poslali su u logore, odakle ih se 250 nije vratilo. Oni koji su uspjeli pobjeći, uglavnom mladići, krenuli su prema Učki. Većina, nažalost, u smrt. Poslušajte citat iz knjige, koji kaže da su »Željanska šuma i obronci planinskog masiva Obruča, sjeverno od Rijeke, bili posuti tijelima mrtvih istarskih partizana. Bio je to stravičan i bolan prizor«, čita nam Ukušić Gatara.

U sjećanje naviru strašne slike razorenog Pazina iz listopada 1943. godine. Još i danas, kaže, može osjetiti miris koji se širio gradom – miris paljevine i smrti. Tijela stotinu Pazinaca strijeljanih 4. studenog tri su dana ležala na ulicama, pored gorućih i bombardiranih kuća.

Kroz špalir SS-ovaca

- Trećeg dana su Pazinci zarobljeni u Kaštelu pod paskom SS-ovaca, a vjerojatno i mog susjeda Mazzana, mislim da se zvao Franz, sakupljali leševe i bacali ih u jamu nastalu od bombe te ih prekrivali kamenjem i materijalom iz ruševina okolnih zgrada. To mjesto danas Pazinci zovu »ponte rosso«. Nakon desetak dana miris smrti postao je valjda nesnosan i SS-ovcima pa su zarobljenici (kasnije odvedeni u logor, odakle se većina nije vratila) morali iskapati i odvoziti naše mrtve na kolicima na groblje. Većina ima zajednički grob na četvrtom »katu« pazinskog groblja Moj mir. Za vrijeme tog »obreda« SS-ovci su nosili gas-maske.

Hrabrije žene, među njima i moja majka i susjeda, čekale su s maramicama i bočicama parfema uz lice da izvuku tijela njihovih bližnjih. Moja je majka oca prepoznala po odjeći. Imao je ruke prekrižene na trbuhu. Po odjeći je prepoznala i bratića Oskara, kojemu je desna ruka bila prislonjena na čelo, a glava mu je bila smrskana. Sahranjeni su u našem obiteljskom grobu, umotani samo u plahte i, jasno, bez ikakva obreda, sjeća se bolnih detalja naša sugovornica nakon šest i pol desetljeća.

- Strijeljanja su se nastavila pred grobljem. Jednom takvom morali smo prisustvovati na Dan mrtvih 1943. godine. Na izlazu iz groblja dočekao nas je špalir SS-ovaca, koji su u nas uperili mitraljeze. Morali smo proći pokraj ubijenih mladića i djevojaka. Moj susjed Mazzan je ponosno stajao pokraj ustrijeljenih. Mi djeca Drugog svjetskog rata vidjeli smo vješanja, paleže i pljačke. Sjećam se Uskrsa 1945. godine kad su objesili ljude u parku i na svakom križu na Kalvariji. Pitam se gdje su tada bili oni koje danas slušamo kako pozdravljaju »Za dom spremni«, s ljutnjom i gorčinom komentira umirovljena profesorica.

Čitavo selo sahranjeno u istom mrtvačkom kovčegu

Kaže da čitava Evropa slavi 9. svibnja kao Dan pobjede nad fašizmom, a Pazin nije odahnuo ni kad je Hitler ubijen. »U gradu je bila njemačka komanda, koja nije htjela prihvatiti Hitlerov pad. Tek su ga 14. svibnja oslobodili partizani. Bataljun 'Pino Budicin' i brigada 'Vladimir Gortan' gradom su pronosili pjesme 'avanti uniti Croati ed Italiani' i 'Mi smo Istrani, Hrvati pravi, smo kano lavi, svoju zemlju branimo'. Moji vršnjaci i ja nismo znali hrvatski, jer je to bio u Istri zabranjen jezik od 1921. do 1943. godine, ali smo 1945. godine naučili pjevati 'Mi smo Istrani, Hrvati pravi'«, sjeća se prof. Ukušić Gatara dok zaklapa knjige i album, a donosi pokazati lutku koju je uspjela spasiti od bombi i paleža u Pazinu 1943. godine.

Dok razgovor privodimo kraju, nudi još jednu sliku iz svog mentalnog albuma: kao gimnazijalka ponovno otvorene Hrvatske realne gimnazije posjetila je selo Lipu, na istočnoj padini Učke, gdje je vidjela ostatke spaljenih kuća i škole. Ponovno nam nudi citat iz knjige – ovoga puta otvara Pavešićeve stranice »I krv je tekla kršem« i čita: »Starci, žene i djeca… bježe, bježe u tu jedinu nezapaljenu kuću (školu). Izredalo se sve živo, 269 stanovnika… Krikovi još nisu utihnuli, a već je gorio i taj posljednji krov… Nov plamen dima rasprostro se selom i štipao oči. Miris pečena mesa… onda je nastao tajac.« Tada je, kaže, saznala da je jedan od preživjelih mještana pokupio u jedan jedini mrtvački sanduk kosti i pepeo 269 stanovnika Lipe, odnio ih na prag svog spaljenog doma i sahranio. Čitavo selo.