Lica krize: Strah, panika, neprijateljstvo

U šestom tjednu ograničenih kretanja i društvenih kontakata nazire se slabašno svjetlo na kraju dugog i tamnog tunela, pandemije koronavirusa koja je osim zdravstvenih sustava i ekonomija, uzdrmala vrijednosti i ponašanja.

Uslijed panike, zebnje i izolacije, nicalo je i sjeme neprijateljstva, nerazumijevanja. Prema poznatima, a još više prema nepoznatima. Počinje od sitnica, naoko malih stvari. 

Poštar zvoni na vrata. “Zašto je došao…? Nismo ga zvali. Zašto se i dalje dostavlja pošta…?”

Serviseri koje smo nekoć jedva čekali, postali su nužno zlo. “On ide po kućama, u doticaju je s ljudima…..Nek’ popravi to i ode čim prije. Brzo, dezinficirajmo kvake!”

Pod teretom straha brzamo sa zaključcima, promiče nam kompletna slika. Pokazujemo ružna lica, koja krijemo i od sebe samih.

Susjed je izašao na balkon. “Da ga upozorimo da bude u kući? Ako ne posluša, da zovemo policiju?”

Automobil slovenskih tablica izaziva skepsu. “Što radi ovdje, tko ga je pustio?” Stranci u Istri u ožujku i travnju. Nekoć radost, postali su nešto drugo. Ne daj Bože Talijana. Cari amici , više to niste.

Čitali smo i zabrinjavajuće vijesti o stigmatizaciji onih koji su oboljeli i ozdravili od koronavirusa. Izbjegavali su ih susjedi i donedavni prijatelji, a neki su čak tražili da se javno objave njihova imena. Bismo li isto tražili da i sami obolimo od COVID-19?

Srećom, vijesti su bolje. Na vidiku je popuštanje mjera i polagana normalizacija društvenih obrazaca, normi koje će vratiti razbor i mir. Jer, točno je da pod pritiskom postajemo drugačiji i teže vladamo sobom. Kriza nas stavlja na kušnju kojoj nismo uvijek dorasli.

Neki drže da ćemo iz krize izaći bolji, snažniji, plemenitiji. Drugi u to ne vjeruju. Kažu da se tek trenutak i okolnosti mijenjaju, a mi se mijenjamo s njima. Na gore ili na bolje, ovisi samo o okolnostima. Da je kriza još teža i da još dulje traje, tko zna što bismo postali? (dm)