Lepa Brena za parentium.com: Mislila sam da obični ljudi ne postaju zvijezde

[slika1d]

Uoči za danas odgođenog koncerta u Tinjanu, Fahreta Jahić Živojinović alias Lepa Brena odvojila je nekoliko trenutaka za čitatelje našeg portala i u nekoliko rečenica opisala svoj životni put od siromašne 19-godišnje djevojke do pjevačice sa 30 godina dugom profesionalnom karijerom, o svojim djevojačkim željama i nadama, te mukotrpnom putu i konačno želji za novim početkom.

Razgovor vodila: Izabella Gjoni

Budući se o vašoj karijeri puno pisalo, preskočila bih uobičajena pitanja, pa bih ovim razgovorom radije mlađoj generaciji pokušala približiti fenomen zvan "Brena". Jeste li kao djevojčica sanjali i maštali o tome da jednoga dana postanete pjevačica?

I danas postoji podjela zvijezda na velike svjetske (Hollywoodske), glumačke i pjevačke kakve su u vrijeme mog djetinjstva bile Frank Sinatra, Raquel Wellch, Elizabeth Taylor, Sophia Loren. U Sloveniji su tako zvijezde bili i ostali Pepel in kri, Lado Leskovar, u Hrvatskoj Tereza Kesovija, Arsen Dedić i Gabi Novak, Krunoslav Kićo Slabinac... u Bosni su to bili Safet Isović, Beba Selimović, Zaim Imamović, a imali smo i rock i pop bendove kao što su Bijelo Dugme i Parni valjak, pa onda Zdravko Čolić i Johnny Štulić...

Proteklo je 30 godina otkad se bavim ovim poslom i svi su oni ostali zvijezde, a u međuvremenu se na području bivše Jugoslavije pojavilo tek nekoliko novih koji su opstali.

Nikad nisam razmišljala o tome da ću i ja postati nešto takvoga, jer sam mislila da se takve stvari ne događaju običnim ljudima poput mene. Međutim, vremenom shvatiš da se velikani ne rađaju samo po New Yorku, Parizu, Beogradu i Zagrebu, nego se obično rađaju u malim mjestima i sudbina im je na neki način zapravo određena.

Ne, nisam o tome tada razmišljala i bilo mi je jako čudno kad mi se popularnost dogodila. Nisam ni imala previše vremena za razmišljanje o tome, jer sam imala ekipu od 150-200 ljudi koji su radili kao veliko poduzeće. Sad kad je to sve iza mene, kad nam se raspalo tržište, kad sam i ja sama rodila djecu, gledam te mlade ljude koji dolaze na moje koncerte i razmišljam koliko im ljubavi, vjere i samopouzdanja treba pružiti, u kakvom to surovom svijetu žive, koji ih medijski i marketinški razvlači u periodu kad se trebaju formirati kao osobe, poput mene kad sam u tim godinama trebala donijeti odluku i nekamo krenuti.

Što da studiram? Medicinu za koju nemam novaca, ili turizam za kojeg sam položila prijemni ispit? Kad sam se upoznala sa suštinom svega toga, shvatila sam da nemam roditelje koji fakultet mogu završiti umjesto mene, kao što ne mogu ni odabrati moju budućnost. Zbog svega toga moja je devetnaesta godina bila katastrofalna, i kad sam na sceni i vidim te mlade ljude, razmišljam o tome da li njih roditelji, škola i društvo usmjeravaju onako kako bi trebali. Jer, to su mlada bića kojima treba pružiti samopouzdanja da se okušaju u svemu što žele, bez bježanja od stvarnosti, jer, da bi se formirali kao stabla kojima ni vjetar, ni kiša ni oluja ništa ne mogu, moraju sami osjetiti uspone i padove. Danas imam vremena razmisliti o svemu onome što sam napravila, a to što nakon 20 godina radim za mene je veliki uspjeh.

Vaš je način odijevanja u ono vrijeme bio drugačiji, jeste li imali neke savjetnike?

(Smijeh) Nisam imala nikoga, najviše što ste u ono vrijeme mogli dobiti bio je televizijski šminker koji bi vas našminkao. Nisu tada postojali modni stilisti, samo kostimografi pri televizijskim kućama. Tek su se pojavile modne marke kao Moschino ili Lacoste.

Budući sam se na turnejama često smrzavala, moja je velika želja bila da si kupim pravu bundu. No, na početku karijere svi smo bili podstanari, pa smo novac ulagali u stanove. Nakon toga kupili smo produkciju, pa sam u vrijeme svoje najveće popularnosti otplaćivala toliko kredita da nitko ne bi vjerovao kako sve što zaradite može otići na njih. Imala sam neki šuškavac podstavljen krznom, ali za pravi krzneni kaput nisam imala novaca, nego je ono bilo umjetno, a ja sam ga zvala "ubijeni trosjed".

Zato je moja velika želja bila da si kupim pravu bundu i prsten, a ostvarila sam si je jednom prilikom kad smo svirali u Njemačkoj: otišla sam u trgovinu i kupila najljepšu i najskuplju bundu i zlatni prsten sa 97-98 malih brilijanata. Ne znam kako da vam to objasnim, ali to je za mene bio velik uspjeh i doista sam u tome uživala. Naravno, krediti nisu nestali, trebalo je raditi dalje i otplaćivati ih.

Dok ste živjeli u Novom Sadu, brinuli ste za brata i sestru. Jesu li i oni u showbiznisu?

Ne, ne, oni vode vlastite poslove, ali su namireni i osigurani.

Priča se o nekom nastupu uživo na televiziji, na kojem ste bez glazbene pratnje otpjevali bosansku sevdalinku i uspjeli razuvjeriti sve skeptike koji su imalo sumnjali u vašu glazbenu kvalitetu. Jeste li u svojoj karijeri pjevali sevdalinke, evergreene, rock, ili ste bili vjerni glazbi koja vas je proslavila?

Ja sam sa Slatkim grehom počela pjevati po hotelima u Puli, Medulinu, hotelu Park u Novom Sadu, pa u motelima u Zrenjaninu i Beogradu i bilo je normalno da pjevaš našu glazbu, bosanski sevdah, izvornu narodnu muziku, šumadijsku, srpsku, makedonsku, vranjansku, par crnogorskih (mada oni nemaju puno romantičnih, imaju više lirskih), par lijepih albanskih, kosovskih pjesama i još talijanske kancone, francuske šansone. Nijemci nisu imali baš puno popularnih pjesama osim Good bye my love, a pjevali smo kompletan evergreen, moderni pop i disco. Pjevali smo čak i na Svjetskom prvenstvu u stolnom tenisu koje se održavalo u Parku u Novom Sadu, te naučili neku japansku ili kinesku pjesmu, ne sjećam se više, znam da je bilo nešto "ciu miu, pjong jong". Plakali smo od smijeha dok smo je izvodili, ali smo je nekako uspjeli "ispijukati".

Pjevalo se na nekih 5-6 svjetskih jezika. Osobno sam voljela pjesme poput onih Abba-e, Celine Dion, Whitney Houston (sigurno ne ono što pjeva Britney Spears).

Zamolili smo Vladimra Cvetkovića koji je tada bio bivši reprezentativac u košarci, a tadašnji direktor Tašmajdana, da nam pomogne u snimanju nekog albuma, a on nam je doveo Milutina Popovića Zahara, koji je napravio desetak  pjesama koje su mi djelovale poput pjesama za malu djecu: Čačak, Mile voli disko, Duge noge... ali, rekla sam, hajde da probam, da mogu reći da sam snimila album i da sve završi na tome, i uopće nisam razmišljala o tome da bi se takvim jednostavnim, običnim stvarima moglo osvojiti ljude.

Usprkos tome što je jednostavnost neka moja karakteristika, jer smatram da smo mi svi ljudi prirodno jednostavni, ali u poslu na neki način komplicirani i zahtjevni, dogodilo se da su sve te nekakve smiješne, vesele pjesme "prošle".

Za mene je to bio veliki šok, jer sam do jučer hodala ulicom bez ikakvih problema, a već nakon nekoliko mjeseci popularnosti morala sam kraj sebe imati neke momke koji su me trebali čuvati od nečega, nekoga... Ni danas ne volim osiguranje, ali je ono nekad jednostavno neophodno.

Eto, to je nešto najčudnije što mi se u životu dogodilo. Bio je to jednostavno izbor publike.

Imali ste koncerte u Bugarskoj i u Rumunjskoj koji su u ono vrijeme bili atrakcija. Jeste li bili svjesni svoje slave i izvan države?

Ne, nisam. Radila sam vrlo naporno, po 2 koncerta dnevno.

Poznati ste po najvećem broju uzastopnih koncerata. Je li to bio samo posao, ili ste se na bini i zabavljali?

Jesam, sigurno da je to bilo i zabavno. Kad imate tako dobru ekipu sa kojom radite, ne možete biti razmažena zvijezda. Pogledajte npr. Madonnu koja je tu negdje mojih godina: ona u dva mjeseca održi i po četrdesetak koncerata i to je posao za kakvog se psihofizički morate pripremiti šest mjeseci unaprijed. Morate točno znati kud idete i što radite.

A mi smo u svoje vrijeme radili drukčije, jer je tržište bilo ogromno, a mi slobodni. Nisam bila udata, a kad nemate obitelj, djecu, radite non-stop, pa ako želite zaraditi više, morate i raditi više. Svi smo pokupovali automobile i stanove, a kad izađete iz nekog prosjeka, iz bijede i sirotinje, pa uletite u neku takvu priču, logično je da ćete raditi kao biste otplatili kredite za automobil, stan, lokal, da osigurate sebe... pa vam onda i obitelj skoči za vrat, pa kupite njima, bratu, sestri, pa počnete voditi računa o puno širem obiteljskom krugu, gledate kako pomoći ljudima, pa vam troškovi postaju veći od onoga što u stvari zarađujete. A onda vam se dogode 91. i 92. godina, svi sve ponovo izgube, pa opet morate raditi da to svima kupite. Zato je dobro imati radne navike i kontinuitet. Nije dobro imati previše vremena za gubljenje i za padanje u depresiju.

Kako ste uz svu tu slavu uspjeli ostati ovako jednostavni, pristupačni, smireni?

Silno sam se potrudila da bih stekla duhovni mir. Puno sam čitala i radila na tome. Pročitala sam puno o religijama i putevima ka duševnom miru, do kojeg je, kao i do nekakvog zadovoljstva, jednostavno stići.

Imam dovoljno razloga za duhovni mir: obitelj mi je na okupu, svi su dobro i zdravi su. I ja sam, hvala Bogu, zdrava. Negdje ustaneš, negdje padneš, najvažnije je da si svjestan onoga što si napravio i da u životu uživaš. Meni su intervjui sastavni dio posla, a novinare i ljude koji sa mnom žele podijeliti poneki trenutak često razumijem bolje nego oni mene. Sa njima sam se počela družiti prije 30 godina. Sljedeće godine punim 30 godina rada, a ove godine navršavam 50 godina i počela sam u svemu tome uživati. Želim, jednostavno, novi početak.

[slika2w]