Laureatkinja Sandra Brečevac: Komu, ako ne Sandri

Ne morate znati Sandrino prezime. Ime je dovoljno ako ste osoba s invaliditetom ili netko tko brine o osobi s invaliditetom. Žena koja se vozi na dijalizu iz Poreča došla joj je jedan dan na vrata: uputili su je drugi da kraj postolarske radnje pokuca i traži Sandru. Bila je jedna od rijetkih koje nisu čule za Društvo invalida Poreč koje joj može biti podrška. Sandra je sinonim za podršku i pomoć osobama s invaliditetom i, kako kažu članovi DIP-a „dobra vila Društva invalida“. Na Dan grada prije nekoliko dana dobila je Nagradu 30. april za dugogodišnji angažman na mjestu tajnice Društva invalida Poreč čija je jedna od osnivačica 1998. godine.

„Moj sin Luka je dijete s posebnim potrebama. Kad sam kao mlada majka čula riječ invaliditet čitav mi se svijet srušio. Imao je tri godine kad sam počela očajnički kucati na razna vrata i niotkud nisam dobila niti cjelovitu informaciju niti dostatnu pomoć. Zato smo se i okupili s nakanom osnivanja udruge. Budući da tada u Poreču nije bilo ničega sličnog, okupili smo roditelje i djecu, starije osobe, sve s različitim stupnjevima i vrstama invaliditeta i s različitim potrebama. Mala smo sredina i bilo je logično okupiti nas sve a podršku smo dobili od Zdravog grada. Ispočetka sam pomagala koliko sam mogla, povremeno volontirala, ali do desete godine mog djeteta imala sam malo slobodnog vremena. Znala sam, međutim, koliko je važno da je DIP funkcionalan i da je neupitna podrška članovima kojih je danas četiristotinjak ne samo iz Poreča nego i iz okolnih općina“, prisjeća se Sandra Brečevac.

Posao profesionalne tajnice Društva preuzela je 2012. godine, kad je Luka više nije trebao čitavo vrijeme. Nažalost, nedugo potom oboljela je. Onkološka dijagnoza nije je pokolebala, radila je od doma i organizirala prvu novogodišnju lutriju DIP-a koja je i danas solidan izvor samofinanciranja udruge. A što zapravo znači biti tajnica ove udruge više nitko niti zna niti pita, jer je Sandra u njoj „Katica za sve“ i povrh radnog vremena, vikendima, kad god treba organizirati i podržati volontere, saslušati nekoga od članove, hitno dati nekome potrebno pomagalo. Izmori to, zar ne? To svakodnevno trošenje, teške životne priče i teret odgovornosti da udruga bude ono što članovi i članice od nje očekuju? Kako se Sandra opušta i gdje pronalazi podršku?

Reći će da se opusti kad vidi kako može nasmijati ili udobrovoljiti nekoga tko je kroz vrata ušao s teškim mislima a podrška su joj njeni doma, sinovi i suprug. Mlađem je sada 30 godina i živi samostalno, vozi automobil, svira i pjeva a sjeća se straha koji ju je obuzeo kad mu je trebalo reći da ima karcinom. „Suprug nas je posjeo oko stola i rekao je to s nešto uvijanja. Luka je na to rekao: mama mi je rekla da mi možemo sve, možemo i kuću zrušiti, riješit ćemo to. Rasplakala sam se tada pred njim, jer mi je laknulo. Bojala sam se kako će to primiti jer smo jako povezani. Bolest zbliži i ljude koji se ne poznaju, a kako ne bi majku i dijete. No, svako je zlo za neko dobro. Tako ja to vidim. Na vrata ove udruge kucaju uglavnom ljudi u čijim životima bolest i siromaštvo idu pod ruku“ – ove misli proizlaze iz Sandrinog karaktera. Ona je odlučna žena, vrijedna, empatična, puna neke tihe snage za koju ne znaš gdje se ugnijezdila u tom krhkom tijelu.

Dok se liječila upoznala je doktora Tomislava Pehardu koji joj je bio velika podrška. Rekao joj je da može dolaziti u Poreč ako pronađe još dvije žene koje se liječe od karcinoma i tako je Sandra pri Domu zdravlja Poreč pokrenula grupu podrške onkološkim bolesnicama. Danas liječnik dolazi dva puta mjesečno a ova priča ulazi u 12-u godinu trajanja. Sandra je i dalje vodi, spona je između bolesnica i terapeuta.

Eto, to je Sandra, ovogodišnja dobitnica Nagrade 30. april koja kaže da sigurno ima u gradu osoba koje bi tu nagradu trebale dobiti prije nje. A, ne. Neka u Poreču dobro vidimo ljude koji, kao Sandra, ulažu i podržavaju druge nesebično i svim svojim znanjem i iskustvom, mimo opisa radnog mjesta i formalne plaće.