Kruha i kokaina (Šćika na šćiku)
Piše Davor ŠIŠOVIĆ
Takozvana kriza i dalje ne silazi s udarnih mjesta zanimanja javnosti, a da se istovremeno ni slovca više nego prije par mjeseci ne zna niti išta razumije o uzrocima, razmjerima i svakodnevnim pojavnostima te krize. Gebelsovskom propagandom bauk krize nametnut je kao svakodnevna isprika za bilo što. I odozgo i odozdo će se zakolutati očima, slegnuti ramenima i reći: ah, kriza je, kadgod nešto ozbiljno treba staviti na stol, opravdati se, dati ljudima nadu.
Nije ovo prva kriza - bilo ih je dosad mnogo. U globalnim razmjerima najpoznatija je ona s kraja dvadesetih godina prošlog stoljeća koja je u svijet krenula iz Amerike, a za koju se danas znade da je izazvana umjetno, da je jedan bankarski moćnik u želji da eliminira konkurenciju proširio glasine da je jedna druga banka pred bankrotom, što u stvarnosti nije bila. Masovna histerija međutim ne traži racionalne putove, ljudi su masovno pohrlili po svoj novac u tu banku, oni koji su bili brži uspjeli su ga dobiti, oni sporiji nisu jer dok su došli na red, banka je već doista propala. Domino-efektom počele su se rušiti i skoro sve ostale banke, osim naravno sustava iz kojeg je potekla prva glasina, a koji je bio neposredno vezan uz državnu financijsku politiku.
Tsunami-efektom kriza se proširila cijelim svijetom, a sve zarad jedne glasine, jedne manipulacije. Povjesničari, ekonomisti i politolozi sve to dobro znaju (ali o tome ne govore u »otvorenim« televizijskim emisijama), a ima i nekih drugih koji dobro znaju da u krizi nije svima loše jer oni na vrhu piramide od te takozvane krize, zapravo igrokaza prema scenariju koji su pustili u život, lagodno ubiru vrhnje.
Jedan od društvenih efekata koji prati svaku krizu je i nagli porast dekadencije. Razuzdano ponašanje u krizna vremena ne može si priuštiti velik broj ljudi, ali su u pravilu to ljudi koji su vrlo vidljivi, koji čine vrhušku domaće i internacionalne glamour & trash scene. Ako je kriza, kako mogu toliko kao danas bujati upravo najžutiji medijski prilozi i emisije, sadržajem, jezikom i načinom vođenja već ionako degutantni, ali upravo sada sve bliže svim zamislivim i dopustivim granicama?
Kako upravo sada, u vrijeme krize, mogu cvjetati najskuplje moguće produkcije, kako se može naći novac za nečija putovanja do crvenih tepiha sasvim onkraj zemaljske kugle? Kako se može toliko drsko pokazivati kako u isto vrijeme dok je »nama« kriza, »nekome drugome« ne samo da ništa ne fali, nego se svime što ima još i razbacuje? I na kraju krajeva, divimo li se voditeljima tih emisija što nam razotkrivaju nemoralnost i glupost (povrh toga što izvlače i pikanterije iz seksualnih, preljubničkih, higijenskih i kojekakvih drugih preferencija »junaka« tih priča) vrhuške domaće trash & glamour scene, ili da ih, kao glasnogovornike onog dijela našeg društva koji krizu ne priznaje i ne poznaje, svrstamo u isti koš s njihovim temama?
Ni ta pojava (eksponirane dekadencije raskalašene manjine) nije nimalo nova ni originalna, zabilježena je, pa i sociološki prostudirana desetljećima unatrag. Upravo je u vrijeme najveće američke krize dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća, koje se poklapa i s vremenom prohibicije, bilo vrijeme najvećih ludosti u cjelokupnoj povijesti društvenih ponašanja, te je upravo ta ludost, a ne stvarna kriza koja je pogađala milijune siromašnih i gladnih, do današnjih dana ovjekovječivana u medijskoj i umjetničkoj nadgradnji. Zbog načina prikazivanja te krize mafija je postala društveno i politički utjecajna, iz tih je kriznih vremena izrasla industrija masovne zabave koja diktira glazbene, filmske, modne i svakojake druge trendove, a iz tih je vremena i načina na koji je kriza interpretirana u medijima i popularnoj kulturi izrastao psihološki trend dvadesetog stoljeća, koji nije utihnuo ni u dvadesetprvom, uvjerenje da se iz siromaštva može izvući pridruživanjem ogromnome pogonu nezakonitoga stjecanja bogatstva.
U jednoj od posljednjih televizijskih kronika aktualnog hrvatskog društvenog smeća (smeće je doslovni prijevod engleskoga pojma trash) govorilo se o jednom jadniku iz svijeta celebrityja koji je u kratko vrijeme spucao dva milijuna kuna na kokain. Ako ih je potrošio na drogu, znači da ih je prethodno i imao! I da ih je prije toga nekako stekao, upravo u vremenima koja su za druge krizna i na način nedostupan ili neprihvatljiv velikom broju gledatelja tog televizijskog smeća. Ali, takvi prilozi se snimaju i emitiraju i imaju veliku gledanost. Psiholozi i sociolozi popularnost prikazivanja takvih priloga o onima koji imaju, a kojima unatoč tome što su bogati nije dobro, tumače kao eskapizam, bijeg od stvarnosti, žudnju siromašnih da gledaju kako bogati plaču. Time se također postiže ispiranje od stresa i mirenje sa sudbinom, takvom industrijom popularne kulture održava se poslušnost i radišnost siromašne mase, u kriznim vremenima posebice. Još će na kraju proizaći da je proizvodnja javnih glamour & trash sadržaja državna investicija kojom se spašava produktivna sposobnost nacije!
Srećom te emisije kratko traju, no nakon njih dolaze vijesti ili dnevnik, nakon njih čuju se poruke premijera i drugih moćnika o tome kako u ovoj posvemašnjoj krizi treba štedjeti i kako će prvi koraci u toj štednji biti rezanja proračuna na svim razinama. Tako oni kažu, ali ipak to neće biti na svim razinama. Dajte, otvorite oči: hoće li nekoga jako pogoditi ako mu se plaća sa 16 smanji na 15 tisuća kuna? Sramota je takvo što uopće davati u javnost. Sramota je što naša vlast govori o štednji kao da ne zna da je velikoj većini naših sugrađana kriza svaki dan, kao da ne vidi da je mnogim ljudima oko nas štednja, oskudica i krajnji oprez u raspolaganju svojim nevelikim resursima način svakodnevnog života, i to ne »sada« u doba krize, nego oduvijek, otkad znaju za sebe. Oni više nemaju što uštedjeti, ali uvijek će se naći načina da se dodatno uštedi - na njima.
