Kreativke iz Poreča: Dea Curić i Eni Jekić i njihova priča o igri i stvaranju

One su Dea Curić i Eni Jekić. Razgovaramo u tri. Pročitajte pa ćete vidjeti zašto. Dea je grafička dizajnerica, umjetnička direktorica u talijanskoj tvrtki koja se bavi izdavanjem modnih časopisa, a odnedavno ima i parišku podružnicu. Eni je dizajnerica interijera s tvrtkom u Poreču i poslovima po čitavom svijetu.

Proteklih nekoliko godina su zajedno kroz program Street art naslikale mural na zidu porečke starogradske šetnice, instalirale velike svjetove od papira u starom gradu, izradile mozaik na Peškeri. Nije ih spojio Street art. One su odavna povezane i njihova je priča, koliko trajna i inspirativna, ujedno priča o prijateljstvu koje traje jer ga njeguju.

- Od vrtića smo prijateljice. Već smo u to vrijeme zajedno crtale i igrale se. Nastavile smo u porečkoj talijanskoj osnovnoj školi. Kako nam je tek tamo bilo lijepo, uvijek smo bili svi zajedno, ne samo jedan razred ili generacija, nego čitava škola, svi učenici i učitelji kao proširena obitelj. U takvoj obitelji mogle smo dalje graditi svoj „bubble“, samo naš balon postojanja. Imale smo sreću jer nam je maestro likovnog bio Luka Stojnić koji nas je poticao. Bila je tamo i peć za pečenje keramike a nas dvije smo se pod paskom maestra strastveno igrale glinom, prisjeća se Dea.

Bude se uspomene. Jedna se sjeti nečega što drugu potakne na sljedeće sjećanje, kao paralelni slalom. Slušam što govore i u jednom trenutku mi je jasno da nije važno što je koja od njih rekla. Govore kao jedna. To je njihova zajednička priča, baš kako sam i slutila da bi moglo biti.

Sjete se svojih posebnih dviju bilježnica. Nosile su ih u školu na smjenu, svaki tjedan jednu. Jedna bi u bilježnicu koja je tada bila na redu započela crtež i priču, druga ga sljedeći dan nastavila i tako na smjenu. Žao im je jer su se bilježnice pogubile po putu. Ne mogu zaviriti u njih, ostao je samo taj jedinstveni osjećaj zajedničke gradnje, kreacije i povezanosti u vlastitim pričama i slikama.

- Mislim da je tako nastao naš bubble, konstatira Dea.

Godinama su se zajedno igrale, pa su se razdvojile, otišle svaka svojim putem, ponovno se našle u rodnom Poreču i nastavile igru kao da je nikada nisu prekinule. Dea je ostala u porečkoj gimnaziji a za studij je odabrala Milano. Eni je išla u srednju školu Rovinj, potom u Rijeku pa u Firencu i Njemačku. U svijetu su gradile karijere a ljeti se sretale u Poreču, družile se, razmjenjivale informacije o tome što rade i kako žive na tim svojim udaljenim adresama.

Dea se sjeća kako joj je jednog ljeta Eni rekla da se vraća u Poreč i kako joj nije bilo jasno zašto želi napustiti izuzetno prestižan posao u Njemačkoj za Adidas. Eni se pak sjeća kako je, nakon prve reakcije, Dea zapravo bila sve više za to da se i sama vrati. Obje su odavno izabrale posao kroz koji afirmiraju ono što vole, u kojem mogu raditi ono što ih ispunjava, i u nekom trenutku shvatile da kreativnost na poslovnom planu iscrpljuje i kako treba naći način za redovitu obnovu. Dea dodaje kako je, k tomu, svijet mode toksičan a život u velikom gradu zamoran i skup.

Izbijanje pandemije, zatvaranje i izolacije od drugih pomogla je da uvide kako mogu biti u Poreču fizički, a poslovati bilo gdje u svijetu uz povremene kontakte u realnom vremenu i prostoru. Kažu da je život u Poreču kvalitetniji, da imaju više vremena jedna za drugu i za druge ljude, jer u gradu ima grupa ljudi s kojom se nadopunjuju i slažu.

- Ovo kako se mi igramo i kako oslobodimo vrijeme za igru u Milanu je neizvodivo i nezamislivo, rezolutna je Dea. Eni dodaje da se u velikom gradu radi manijakalno tijekom tjedna, a kad dođe vikend toliko si iscrpljena da ti nije do društva i izlazaka. Ovdje je drugačije. Gotovo u svakom danu mogu kreirati djelić vikenda, pod uvjetom da ostanu disciplinirane: ustaju rano, plivaju, obave sav posao koji treba učiniti toga dana. A one su izgradile naviku.

Eni je bila prva kojoj je Dea rekla da se odlučila vratiti. Pomoglo je, sjeća se, to što je Eni već bila tu, a kad se vratila ponovno su stvorile svoj balončić veselog postojanja u igri.

- Bilo je kao da smo se vratile kroz vrijeme, ponovno u osmi razred osnovne. Enin potkrovni atelje bio je od prvog dana nakon što sam se vratila u Poreč mjesto gdje smo se ponovno igrale. U Enin atelje se idem igrati s Eni. Tamo eksperimentiramo. Radimo sve što nam padne na pamet, bez ograda i ograničenja i to je opuštajuće i stalno oplemenjuje naše prijateljstvo i kreativnost, kaže Dea.

Street art ih je privukao jer žele dio svoje igre ostaviti vidljivim, kao otisak u zajednici u kojoj žive ispunjene. Imaju znanje i iskustvo kako bi mogle ostaviti trajne tragove u javnom prostoru grada. Možda će to inspirirati druge, kažu čudeći se da više lokalnih kreativaca nije uključeno u umjetničke intervencije u javnim prostorima. Nakon njihovih kreacija na Street artu počeli su ih zvati ljudi da ponove svoje intervencije u privatnim prostorima i događajima, ali njima to nije bio cilj.

- Kad nešto zamislimo, veselimo se vremenu koje ćemo posvetiti procesu realiziranja ideje i zajedničkoj gradnji rezultata. Eni zna puno o materijalima i kako ih pravilo upotrijebiti a ja neobuzdano maštam. Zajedno pronađemo način realiziranja i kad je to gotovo ne želimo ponavljati, idemo na sljedeću ideju. Proces nekada traje i nekoliko mjeseci. Radimo to iz potrebe, jer se volimo igrati. Ne zanima nas od toga raditi posao, nedvosmislene su u toj odluci i smiju se dok sjedimo u omiljenom sastajalištu uz more Peškere.

- Srećom su iza mene vremena kad sam morala raditi nekoliko poslova, jer je život u Milanu skup, smješka se Dea i otkriva kako je i tada birala raditi samo ono što ju je veselilo. Završila je obuku rockabilly jivea, dobila diplomu pa sedam godina radila i kao učiteljica plesa. Savladala je i kaligrafiju koju povremeno prenosi kroz radionice, ali sada pleše samo iz gušta, a kaligrafsko umijeće koristi u privatnom životu i poslu.

Izdvojile su jutarnje vrijeme, kada obično vrijedno rade, kako bi i u nekom uredu. Ali, povremeno treba napraviti predah. Eni zna nazvati Deu i reći joj da je čeka na piću ili ručku, jer se Dea zna zaboraviti kad stisnu rokovi i obaveze. Pomaže i to što su gotovo susjede i jer žive u samom centru. Sve je blizu. Tada, u predasima od strukturom utegnute kreativnosti, dolaze ideje. Kroz razgovor uz piće ili na plivanju. I to čine zajedno, svako jutro zajedno plivaju u moru ili u bazenu i tek nakon toga sjedaju raditi svaka u svom prostoru.

Ta njihova igra kreativnog stvaranja posebno im je važna za dugih porečkih zima, ventil nakon teških poslovnih dana – u Eninom ateljeu ideje jednostavno teku.

- Sve je tako jednostavno valjda zato što smo cool, opuštene i vesele kad smo tamo skupa. Kao da sve od toga dana ili tjedna ostavimo iza zatvorenih vrata. Da, baš kao u bubbleu.

Obje imaju lud poslovni ritam, Dea je freelancerica, Eni radi projektno. Ima opuštenih dana ali i onih u kojima radno vrijeme traje onoliko koliko treba da se završi posao. Zato im je važno održavati i graditi to mjesto i ideju igre koja ih potpuno odvoji od svega i napuni im baterije. A posebno ih ispunjava kad dio te svoje ludističke kreacije mogu prenijeti u javno prostor, zaraziti ga kreativnom energijom i, možda, ostaviti trag.

Pada im na pamet naglasiti kako su obje, bez dogovora, registrirale firme u isto vrijeme, prije 11 godina. Ne mori ih niti sputava osjećaj života u malom gradu. Taj je koncept i tako samo u glavi. Njima je u glavi svijet kako i mnogim mladima koji su se vratili u koroni i nakon nje. Kažu da ta kritična masa povratnika „iz svijeta“ mijenja duh grada“ koji se još ne snalazi, ne zna što bi s tim, ne računa s tim potencijalom, ne daje mu priliku da se iskaže.

- Mi smo, kao i mnogi prije i poslije nas, kao klinci otišli van, napravili karijere pa odlučili nastaviti ovdje. Drugačiji smo, to je sigurno. Ali, mi smo i niša. Stvorili smo prostor za sebe, ali on se još jako slabo naslućuje u gradu. Ovo ovdje (pokazuje rukom na stari grad i na more) je jako, jako lijepo imati kao doma, kao utočište i onda crpiti iz i davati u veliki svijet, kaže na kraju Dea, a Eni se smješka u potvrdu.

Puštam ih da odu, jer obje ovih dana posao pritišće. Znam da ću ih opet naći kad prođe frka na jutarnjoj kavi ili piću uz zalazak sunca u Peškeri.