Kako je biti na TV-u?

Kada sam saznao da će HRT doći u našu školu snimati botanički vrt, bio sam prilično iznenađen i sretan. Bilo mi je drago što ću moći prezentirati svoju školu i plan botaničkog vrta koji sam izradio. Isplanirao sam što ću sve reći, a kada je došao dan za snimanje bio sam spreman.

Dečki iz HRT-a su stigli, a mene nema. Gdje sam to ja? Aha, evo mene, trčeći ''glođem'' čokoladicu koju sam kupio kod Vlade na ''fastu''. Priznajem, bio sam prilično gladan, iako to nije tipično za mene, jer inače nemam apetita rano ujutro. Mora da je to bilo zbog treme! Pozdravio sam se s ljudima, do mene je bila razrednica, te gospođa Barbara iz Instituta. Ona je također pozvana prezentirati botanički vrt naše škole. Prije snimanja "popili" smo pokoju čašicu razgovora. Ljudi su vodili sasvim smislen i zanimljiv razgovor, napokon sam se mogao opustiti i konačno pričati i o nekim normalnim temama kao što je botanički vrt, jer meni je osobno on najdraža tema.

[slika2l]

Mislim da im se naša škola prilično svidjela, primijetio sam kako nisu skidali osmijeh s lica. Sa neskrivenom su zainteresiranošću gledali sve oko sebe. Vrijeme je (pritom mislim na razrijeđenost oblaka i mogućnost prolaska sunčevih zraka do nas) bilo idilično. Lagani povjetarac ljuljao je nekoć zapaljenu palmu iza mojih leđa, ptičice pjevaju, uvijek ista priča… I dok sam ja glavom u oblacima (kao i uvijek), odjednom me probudio snimatelj; valjda se i sam sjetio zašto je ovdje, te reče: „Pa idemo snimati!“. Ja onako izbezumljen uzimam svoj plan vrta, sjedam na klupicu po njegovoj naredbi, te ugodno se smjestivši, bacim desni pogled na kameru. Sunce mi udara u glavu, ništa ne vidim… Na mene su ''zakačili'' mikrofon, te sam se zapitao zašto ljudi uopće imaju tremu pred ovom ''glupom kutijom"? Snimatelj viče: „Akcija!“, te ja odjednom počinjem pričati o svemu što mi je palo na pamet. Dok nabrajam, kamera mi postaje sve manje simpatična, mogao bih se izraziti i drugom riječju: strašna!

Ne znam iz kojeg razloga, no uhvatila me trema, vjerojatno zbog toga što onako nemilosrdno bulji u mene, poput kakvog hladnokrvnog, jednookog ubojiceojice… Odjednom sam zastao. Strah me u potpunosti obuzdao. Rekoh sam sebi: „Pa daj se uozbilji i prestani razmišljati o glupostima...“ Nastavio sam dalje, te sam se stvarno potrudio ostaviti što bolji dojam ''penzićima'', koji će me gledati na svojim ''malim ekranima''… Onako, poslije rješavanja kakve križaljke, kada odluče upaliti tv i pogledati pokoji dokumentarac iz svojih udobnih fotelja.

Kada je snimanje završilo, osjetio sam veliko olakšanje.

I sad, prilikom čitanja, shvaćate da previše filozofiram. Umjetnik sam i ne mogu pobjeći od sebe… Ponekad su vama najjednostavnije činjenice, za mene nerješive zagonetke. Gledao sam ostale kako prezentiraju svoj tekst, kao primjerice, moja razrednica Marina koja je bila mnogo samouvjerenija od mene. Tu i tamo je ''nabacila'' pokoji osmijeh i stvorila ležernu atmosferu. Gledajući nju, shvatio sam koliko sam bio loš. Zašto od svega radim dramu? Ne znam. Na odlasku mi je prišao snimatelj i kao "grom iz vedra neba" tek ispalio: “Nije lako raditi na televiziji, je li?“. Iz prve nisam baš shvatio „point“ njegovih misli, već sam samo kimnuo glavom, kao da mi je sve jasno. Dečki odlaze, a mi smo ushićeni što ćemo biti na TV-u. Nadam se da se nisam previše ''izblamirao'', a i ako jesam: “Je, kaj vam ja morem…“

Kada me pitaju kako je bilo na snimanju, prisjetim se snimateljevih riječi: „Nije lako biti na televiziji.'' Tek sam kasnije shvatio značenje njegovih riječi.

Patrik Vuica, 3.P