Kad susjed po cijele dane lupa i ruši, imate pravo na mir samo od 22:00 do 06:00

[slika1d]Ako imate sreću, poput mene, da vam susjed sa svoje strane zida 10 dana bjesomučno čekića, vjerojatno vas neće razveseliti činjenica kako nema načina da takvoga, osim u periodu između 22 sata navečer i 6 sati ujutro, primirite. No, što vam ja tu mogu?

Prije desetak dana sjeo sam pred računalo oko 7 sati ujutro i počeo raditi. No, oko 8 sati me šokiralo nenajavljeno udaranje pneumatskog čekića sa suprotne strane zida. Izlazim i raspitujem se, te doznajem da je susjed počeo renoviranje kupatila, trajat će 3-4 dana, strpit ćemo se.

Nakon što je lupanje potrajalo puno više dana, i to do kasno navečer, te nakon mog pokušaja normalnog razgovora sa građevinskim neimarom koji je iznutra valjda naumio srušiti sve osim vanjskih zidova, pokušao sam i telefonskom opomenom da ću pozvati policiju. Upalilo je prvi dan, no već sljedećeg je lupanje trajalo od 9 sati ujutro do isto toliko sati navečer.

Zatim sam nazvao komunalnog redara, kako bih se raspitao o tome koja su moja prava: rečeno mi je da je redarstvo nemoćno jer gradski propisi nalažu mir u vrijeme za odmor od 22:00 sata navečer do 06:00 sati sljedećeg dana. Žao im je, kažu, što su propisi takvi kakvi jesu, jer ih mnogi zloupotrebljavaju.

Htio sam zatim nazvati kontakt-policajca, no, imam nesreću da još nije imenovan novi, nakon što je u poznatim okolnostima preminuo raniji kontakt policajac Tomislav Bojanić, koji je bio nadležan za moj kvart. (Usput sam primijetio da je na gradskim web stranicama još uvijek pokojnikovo prezime i ime, te slika. Blago onome kome Grad plaća održavanje stranica - ne mora raditi ništa).

[slika2w]Zbog toga sam se obratio službi 112 koja me prespojila na porečku policijsku postaju.

Sa vrlo uljudnim djelatnikom policije porazgovarao sam desetak minuta i doznao kako ni policija, van zakona koji se tiče javnog reda i mira, nema nadležnosti za uredovanje kad su ovakve pojave u pitanju.

Što nas dovodi do spoznaje kako imamo još jedan zakon, te još neke gradske uredbe koje nemaju veze sa logikom ni mozgom.

U nedostatku normalnih propisa, preostaje nam apeliranje na nečiju kulturu. Ali, što ako taj netko za kulturu nikad nije ni čuo, a kamo li da je eventualno posjeduje?

Znači li to da ja mogu svakodnevno u 06:00 odvrtati glazbu ”do daske”, i tako se ponašati do točno 22:00 sati navečer? Ispada da mogu.

Tko zna, možda jednom i hoću.

Dragi moji europejski susjede, u svakom ćete slučaju doznati kad to budem radio, i nemojte mi onda reći da niste znali.