Kad se spoje Porečdox i Mjesec hrvatske knjige

Već dva dana ne izlazi mi iz glave pjesma Praslovan pa svako toliko naglas pjevam: „Gdo je tebe, Praslovan, plavati učiu, da si preplavau tisto rusko reko in se u mojih genih naseliu“. Vjerujte mi, to sasvim sigurno ne zvuči uhuugodno. Ali ne marim. Utorak je bio dan Praslovana – Zorana Predina pa sam mu se od jutra radovala. Zapravo je čitav ovaj tjedan zaogrnut aurom/umijećem jednog od kultnih jugoslavenskih novovalnih rokera, Mariborčanina Zorana Predina, tekstopisca i frontmana banda Lačni Franc. Njihovi koncerti punili su prostore ispred pozornica diljem tadašnje države, a pjesme Stari vojak, Ne mi dihat za ovratnik, Vaterpolist, Zdravljica, Čakaj me, Zarjavele trobente, Praslovan.... govore o ljubavi, o socijalnim i političkim temama i sve uz dobru dozu ironije i autoironije. Vraćaju mi se slike sa zagrebačkih koncerata Franca gladnog rocka.

Predin je svoj rokerski image odavno zapakirao u kantautorski, šansonjerski i danas nastupa kao „gastarbajter trubadur“ a skladao je i za filmove, televiziju, kazalište. Osim toga je i književnik. Iza njega su tri zbirke poezije, zbirka anegdota i kratkih priča te romani Mongolske pjege, Bezgrešna i novi, Cirkus Astralis čije je hrvatsko izdanje u veljači tiskano u Nakladi OceanMore. Prijevod sa slovenskog jezika potpisuje Jana Pogačnik a urednik je Kruno Lokotar. I tu se spajaju Mjesec hrvatske knjige i Porečdox. Izvrsna moderatorica Morin Kutić kroz vrckavi razgovor s Predinom u gradskoj knjižnici predstavila je neobičan novi roman satkan na četiri razine. Pred punom knjižnicom Predin je otkrio kako je njegova spisateljska deviza: roman ne smije biti dosadan, pa koristi ritam i naraciju filmskog jezika. Osim toga, rekao je, najprije napiše kraj pa onda sve drugo mora voditi tom „Rimu“. Pisanje kraja na početku ima nekoliko dobrih strana, duhovito je mudrovao autor: obično pisci zatupe na kraju, pametuju, što nije dobro ni za tekst ni za autora. Postoji razlika između hrvatskog i slovenskog izdanja knjige. U hrvatskom nema molbe autora čitatelju da ne oda drugima u koje su istinske životinje transmigrirali stvarni ljudi – ključno je prepoznati ih bez pomoći. Ideju transmigracije preuzeo je iz hinduizma koji kaže da ljudi iz najniže kaste nedodirljivih nemaju pravo na reinkarnaciju nakon smrti ako u životu učine neko zlo, nego transmigriraju u životinju.

Ni mjesto iz kojega izlazi radnja u Crkusu Astralisu nije uobičajeno, zapravo je neviđeno u literaturi jer je riječ o frizerskom salonu. Vrhunac je pak činjenica da se likovi autoru obraćaju za pomoć pismima. „Jako sam se zabavljao dok sam pisao ovaj roman ali moj urednik nije dijelio moje oduševljenje. Morate znati da je trenutačno najbolji urednik Kruno Lokotar razmažen rukopisima sjajnog Kristijana Novaka koji imaju sve boje pravih romana. Kruno je rekao kako je to što sam napisao demistifikacija literature a ja smatram da je to dodalo zanimljivost, jer sam uveo pisanje iz novog ugla. Kruno je tražio okvir pa sam sjeo i dopisao četvrto poglavlje koje je priči dalo dimenziju realnog. To je priča o piscu i njegovoj Klari, stvarna priča jer ja sve što našišđem najprije dam pročitati svojoj Barbari, samo što Klara nije Barbara nego Kruno“, povjerio je Predin. A Morin je naglasila da je dio knjige prekrižen, ali čitljiv a likovi nevjerojatni. Kako gradi likove bilo je logično pitanje, a Predin je rekao kako svaki lik u romanu gradi od više stvarnih osoba, što mu nije problem jer često pamti bizarne detalje. „Fikcija je anarho-sloboda, u njoj sve mora biti moguće. Mi danas živimo u cirkusu i teško je biti duhovit jer su nam ovi naši političari teška konkurencija. Veliko je gubljenje vremena živjeti za prošlost pa zato biram živjeti u svijetu srodnih duša gdje su jedino važno ljudskost, talent, znanje, smisao za humor u kojemu ljudi nisu opterećeni sjećanjima nego grade nove uspomene“ velikodušno je Predin svoj svjetonazor podijelio s publikom i pobrao aplauz odobravanja prije potpisivanja Cirkusa Astralisa.

Premda su neki bili sumnjičavi hoće li se kazalište napuniti u kasni (?) sat, gledalište je bilo puno a šansonjer Praslovan u poznatoj formi: red pjesme, red šale. Bilo je u gledalištu i mladih koji su Lačnog Franca i Zorana Predina čuli samo na youtubeu ili Spotifyu ali su oni stariji zdušno pjevali s „gastarbajterom trubadurom“, kako Zoran Predin određuje samoga sebe. Pjevao je hitove. Svoje, ali i malo onih koji dodaju na njegovu balkansku dušu – Arsena i Gabi obavezno, a Matiju Dedića kroz njemu najdražu pjesmu Bijelog dugmeta. Posljednji akordi i stihovi koji su uz odloženu gitaru i njen otvoren kofer ostali treperiti na pozornici bili su Cohenovi „Dance me to the end of love“. Nije otpjevao Starog vojaka, ali njegovi stihovi zovu biti zabilježeni na kraju ovog ogleda:

„Rekruti, pamet v roke / Naj v vojsko vas dobe / Še zmerom je bolje umret / Kot v vojski dolgo živet“.

Slutim da će i u subotu kazalište biti primjereno popunjeno jer je prema programu na rasporedu dokumentarac kojim će biti zaključene projekcije 15. Porečdoksa. Zove se Praslovan i film je o Zoranu Predinu.