Kad nikemu pomoreš i načiniš dobro, to ti se torna na sto kraji

Nino Ritoša iz Baderne već je nekoliko dana u mirovini, a iza sebe ima čak 51 godinu radnog staža, od kojih je samo u porečkim vatrogascima proveo 37 godina. Sreli smo se prije nekoliko dana u Klubu umirovljenika Galija, gdje se kao friški penzioner došao učlaniti. Bila je to prigoda za razgovor s Ninom, kojem će Javna vatrogasna postrojba, posebno kolege ostati u lijepom sjećanju, jer, kako je rekao, upravo su oni zaslužni što je stigao do penzije. Veli da je otišao zadovoljan, jer su puno ljudi spasili. „Ljudima se pomoglo kad god je tribalo, ljudi me štimaju i ja san kuntenat. Sve ča učiniš za druge si u plusu, jer ča načiniš dobro ti dojde tornano na sto kraji“, ispričao nam je Nino.

Nije naodmet reći da su njegovi kolege na oproštajnom druženju početkom ožujka u vatrogasnom domu kazali kako su mladi vatrogasci koji su dolazili na praksu učiti se, bilo kao studenti sezonci ili kao članovi dobrovoljnih vatrogasnih društava ili su došli služiti civilni vojni rok, željeli upravo njega da ih uči, jer su ga jako cijenili kao učitelja. Nino ima puno strpljenja, kazali su, ali ima i dar prenašanja znanja na druge. Mladi vole adrenalin i mogli su ići na intervencije s njima, komentirao je Ritoša, ali nisu smjeli, primjerice, ući u kuću u kojoj je požar niti dolaziti neposredno blizu. No, njihova im je pomoć, bilo da donesu opremu ili bocu vode, uvijek bila dragocjena.

Ritoša je u Remontu radio od 1974. do 1980., nakon što su ga zaposlili kao jedinog od ukupno 32 naučnika. No, odlučio se ipak za vatrogasce.

-Bija san siromah, nisan ima di stavat, a još san se i uženija. Mama i brat pošli su stavat u Kanfanar, pak san ništo mora učinit. Remont je u ono vrime bija u sklopu OOUR-a Riviera i imali smo najmanju plaću od svih. Ni u vatrogascima ni bila boja plaća, ali mi je odgovaralo radno vrime. Jedan dan bin dela 12 ur, pak jenu noć, a nakon tega bija san tri dana doma. U to vrime kupija san staru hižu i tribalo ju je načinit. Dela san sam uz pomoć prijatelja, prisjetio se tih vremena naš sugovornik.

Tako je imao vremena zidati si dom i, kao drugi izvor zarade, popravljati automobile. Prije nego se zaposlio u porečkoj Javnoj vatrogasnoj postrojbi, bio je jedan od osnivača i zapovjednik DVD-a Baderna, jer mu je taj posao bio u krvi. Uvijek je bio aktivan, kazao je, pa je tako bio i jedan od osnivača Nogometnog kluba Rušnjak iz Baderne, bio je u mjesnoj zajednici, a kasnije u Mjesnom odboru, te član Župnog vijeća. Nakon zaposlenja u JVP-u, najprije je morao pohađati nastavu i završiti školu u Puli, da bi nakon toga već 1981. postao vođa grupe.

-Bilo mi je lipo u tom kolektivu. Riskiraš glavu, ali sretan san jer znan pomoći i pomoren. Vidili smo puno ljudskih tragedija u požarima i prometnim nesrićama. Šokova je bilo puno. Ali vatrogasci ne smiju paničariti. Svaki put kad bi zazvonija naš telefon 193, nama je srce počelo brže delati. Zajno smo znali da je nideri nika nesrića. Još gore je bilo ku smo pošli na sudar na česti prema hiži, pa bismo po putu molili da se ništo ni desilo nikemu kega poznamo, ispričao je Ritoša.

Nekad kad su išli na intervencije, vadili su unesrećene iz auta željeznim šipkama i krampom, a rukama lomili sjedala. U novije vrijeme dobili su pet, šest specijaliziranih vozila koja imaju škare i hidraulične naprave za rezanje lima. Ritoša kaže da su zaista pomagali ljudima u najgorim situacijama, a kod teških nesreća važno je s njima pričati i smiriti ih, jer su u tim teškim okolnostima u šoku.

Ritoša se rado sjetio brojnih mladih ljudi s kojima je radio, druženja sa svojim kolegama i vatrogascima iz ostalih istarskih JVP-ova, s kojima su se sastajali i na sportskim memorijalima u čast trojice poginulih vatrogasaca iz Pule, Pazina i Umaga, koji su svoje živote izgubili radeći svoj posao. Također, među lijepim uspomenama bit će i cijeli niz životinja koje su spasili, koje su također bile sretne i zahvalne nakon svega. Jedna od neobičnijih intervencija bilo je spašavanje koze sa stijena na Limskom kanalu o čemu je Parentium.com 2011. godine pisao .  Vatrogasce su pozvali ribari koji su u to vrijeme s mora vidjeli da se koza ne može izvući sama sa stijena. Ljudi su ih znali nazvati i kada su imali zmije u kući, pri čemu je Nino naučio i svoje kolege kako te gmazove bezopasno uloviti. Opasni su i galebovi, a ne smije ih se ubijati, dodao je.

-Puno se judi vajk okupljalo kada smo došli na požar i gledali su nas kako gasimo. Lipo mi je bilo kad bi nas na kraju fermali, zahvalili se i čestitali. To mi je vajk davalo snagu za naprid, prisjetio se naš sugovornik.

Istaknuo je da građani mogu biti mirni i sigurni, jer su ne samo porečki, nego i vatrogasci u cijeloj Istri jako dobro opremljeni, obučeni i iskusni. Porečki JVP, napomenuo je, k tome odlično surađuje s policijom i bolnicom, što je u ovom poslu jako važno. Po njegovu mišljenju država bi morala za Istru kupiti dva helikoptera za vatrogasce, prijevoz unesrećenih i što god treba, ali nikako da dođemo na red. Uvijek neki drugi dio Hrvatske ima prioritet. Komentirao je i kanadere koji su izrazito opasni za ljude, jer kada bacaju vodu razvije se tolika sila koja može polomiti manja stabla i razbacati kamenje.

-Ovisi s koje visine kanader hita vodu. Kada ga pozovemo da dojde na intervenciju, jude, bilo da su vatrogasci ili stanovnici, treba skloniti na sigurno i to koordinirano, da ne bi na njih pala voda. Di pasa kanader, vatrogasci moraju hoditi za njin i nastaviti gasiti, da ne bi ča zustalo, rekao je Nino.

Poreč je uvijek bio uspješan, i prije kanadera, nastavio je svoju priču naš sugovornik. U Vrsaru je avione nekad imao Rajko Tomašić koji je uvijek pomogao gasiti, kad god su ga zvali.

-Poreč je bija prvi u Jugoslaviji di se gasilo s malim avionima u kojima je stalo oko 2.000 litri vode, otkrio je zanimljivost porečkog vatrogastva.

Nakon puno uzbudljivih godina Nino je rekao da će se sada posvetiti obitelji, a ima petero unuka koje treba čuvati i pomoći. Supruga Zdenka već je godinu i pol u penziji, a radila je na porečkoj stanici za tehnički pregled. Kaže da će pomagati, kao i dosad, susjedima i prijateljima, posebice starim i nemoćnim sumještanima kojima „vajk triba kambjati niku lampadinu, špine ili popraviti krov koji prokišnjava“. Ima veliki vrt s krumpirima i 60 voćki koje treba tenditi. A tu su, kao društvo ali i obaveza, još i četiri psa. Veli da je mogao ostati na poslu još do 65. godine, ali rekao nam je na kraju: „Neka na mojen mistu zaposle jenu mladu osobu.“ (Napisala i snimila: Tanja KOCIJANČIĆ)