Jedna malo drugačija božićna priča

Božić je. Dan kada obitelji „zaboravljaju“ nesuglasice skupljajući se oko neuobičajeno, nesvakodnevno bogatog stola, prepunog hrane koju je, uglavnom, nemoguće progutati u desetak, a kamoli u jednom danu. Dan je to kada bežično putuju milijuni „copy paste“ čestitki tipa „nek ti ova zvjezdica reče, koliko ti želim...“, kojima manje-više bezuspješno pokušavamo sakriti cjelogodišnju površnost i ispraznost naših odnosa, ali zato vrlo uspješno sami sebe uvjerimo kako smo dobri prijatelji, partneri, suradnici, obitelj, te da je nakon pritiska na tipku „send“ svima iz adresara – stvar jednostavno riješena.

Ništa, naravno, nije riješeno i nikakva na brzinu napisana poruka neće promijeniti nijedan odnos koji imamo sa bilo kime. Odnos, prijateljstvo ili partnerstvo se stvara vremenom, dokazuje se i učvršćuje na način da smo stvarno kompletno prisutni uvijek kada je to potrebno, i takav odnos koji nesebično njegujemo godinama uvijek je hrana za našu dušu, dok je virtualan odnos uglavnom otrov za našu dušu.

Što se, ustvari, dogodilo s nama? Zbog čega smo toliko otuđeni da nitko nema vremena za pravi razgovor, iako svi svakoga dana satima visimo na kavama a da nikome ne pada na pamet rukom napisati božičnu čestitku, ili, nedajbože, nekakvo pismo prijatelju ili dragoj osobi? Svi nekud žurimo, a ne stižemo tamo... Što se to dogodilo ljudima? Jesu li neke generacije ranije bile „bolje“, sentimentalnije, ljudskije...?

Odgovor je ustvari lagan. Ljudi su ostali isti. Promijenila su se vremena. Uvijek su ljudski rod i ponašanje bili prepuni licemjerja, pohlepe, površnosti, zavisti... Ljudi su jednostavno oduvijek takvi. Jedina razlika je u tome što se danas živi prebrzo da bi to ljudski mozak mogao apsorbirati. Razvojem tehnologije, stvaranjem novog robovlasničkog sustava – kapitalizma, formiranjem pravih vladara svijeta – korporacija, histeričnim forsiranjem potrošačkog mentaliteta u svim slojevima društva – doveli smo to isto društvo u kolaps gdje se nitko više ne snalazi, gdje bi se trebale uvesti nove mjerne jedinice za vrijeme, jer nekadašnji „sati, dani, tjedni, mjeseci i godine“ više, nažalost, ne vrijede jednako. Informacije, stvarne ili lažne (što je laž, a što istina?) izmjenjuju se takvom brzinom da je to nemoguće registrirati bilo kojom ljudskom vještinom... Zamislite sad životinjske vrste koje tisućama godina žive na vrlo sličan način, komuniciraju istim metodama, kreću se jednako kao i u davnoj prošlosti... Sad tim istim vrstama nametnite nove oblike komuniciranja, stvorite im mnogostruko brži način i ritam kretanja, nametnite im primanje informacija koje su daleko izvan njihova životnog prostora... zamislite taj kaos koji bi se dogodio, zamislite kamo bi takvo nešto te vrste odvelo. Bi li to bio napredak ili nešto drugo? Lakše nam je to shvatiti i definirati ako se radi o životinjama, a ne o nama, zar ne?

Iz takvih nam se razloga događa ovaj život na kojega nismo spremni, događa nam se da taj naš život pratimo kao da se događa izvan naših tijela, nametnuli smo si mišljenje da je „pravi osobni odnos“ gubljenje vremena jer nas izjeda strah da ćemo propustiti nešto silno važno ako bilo čemu posvetimo nekoliko trenutaka više.

Božić je. Jesmo li licemjeri kad u zadnji tren kupujemo jednu od milijuna božićnih jelki i kitimo šablonski, na brzinu kupljenim ukrasima iz Kine, umjesto da ih izrađujemo sami svojim rukama i svojom maštom? Ili ipak možda moramo njegovati i taj i takav zadnji tračak nade da ćemo „progledati“ jednom i shvatiti neprocjenjivu vrijednost onog trenutka kad zastanemo u vremenu i prostoru, osvrnemo se oko sebe, upijemo svu ljepotu koja nas okružuje i onda, tako oplemenjeni, nastavimo svoj put dalje?

Božić je, kažu. Ja nekako vjerujem da je Božić u nama, da se zove „život“ i da bi trebali slaviti taj život svakoga dana, dijeliti ga s onima koje stvarno volimo, davati im na poklon sebe, neupakirane i bez mašni, onakve kakvi jesmo, sa svim manama i vrlinama, ali prepune ljubavi i energije. Kad nekoga voliš potpuno i predano, nikakav drugi način osim svakodnevnog poklanjanja ne bi ni trebao biti moguć. Nekako vjerujem da bi cijeli život trebao biti Božić i tek tada bi i taj, davno određeni dan, imao pravi smisao. Nekako vjerujem i nadam se da će to biti moguće i baš zato sada sjedim i pišem ovaj tekst umjesto da lunjam virtualnim svemirom noseći „copy paste“ poruke i čestitke. Sretan Božić.

Autor:  Željko Glaser