Je li Tomaso de Vergottini zaslužio da ga se trajno sjećamo u njegovom rodnome gradu?

Piše: Bojan Horvat

Tomaso de Vergottini 30.12. 1933, Poreč – 26.5. 2008., Montevideo

Na današnji dan u 75 godini umro je jedan (ne)poznati Porečan, naš sugrađanin koji je silom prilika napustio rodni grad, završio na drugom kraju svijeta gdje je ispisao jedne od najljepših stranica u povijesti talijanske diplomacije.

Obljetnica smrti je prilika da se njegova životna priča prikaže današnjim stanovnicima Poreča.

Tomaso de Vergottin mlađi (da ga ne zamijenimo s njegovim pretkom istog imena) rođen je 30. prosinca 1933. u Poreču, tada dijelu Kraljevine Italije, kao sin Antonija de Vergottinija, posljednjeg talijanskog gradonačelnika Poreča. Kao dijete doživljava veliku tragediju. Nakon kapitulacije Italije i uspostave nove narodne vlasti, otac mu je odveden i kasnije bačen u jamu te njegovo tijelo nikad nije pronađeno. Tomaso nakon toga s ostatkom obitelji odlazi rođacima u Udine, zauvijek napustivši Poreč.

Poput mnogih njegovih predaka, završava pravo te 1962. godine stupa u diplomatsku službu Talijanske Republike. Cijeli svoj radni vijek provest će kao diplomat, najprije u Innsbrücku, zatim Nürnbergu, Tel Avivu, Čileu, Urugvaju i na kraju Dominikanskoj Republici gdje je završio svoju diplomatsku karijeru.

Na prvu djeluje kao tipična karijera jednog diplomata, osim jednog sitnog detalja: u posljednjim danima 1973. godine u Santiago, glavni grad Čilea odlazi na svoj vlastiti zahtjev uz riječi: „I ja sam bio izbjeglica i proganjan, ne mogu ih ostaviti same“.

Tri mjeseca ranije, 11. rujna 1973., čileanska vojska izvodi državni udar i ruši demokratski izabranog predsjednika Salvatora Allendea te pod vodstvom Augusta Pinocheta uvodi brutalnu represiju protiv svih pristaša bivšeg predsjednika. Jedini spas za mnoge bile su strane ambasade, uključujući i talijansku, koju tada vodi tajnik Piero de Masi. No, on ubrzo napušta Čile, a njegovo mjesto preuzima upravo Tomaso de Vergottini. Situacija je komplicirana, talijanska vlada ne priznaje državni udar i promjenu vlasti, Tomaso de Vergottini ne može dobiti vjerodajnice kao službeni predstavnik Italije, ali ipak uspijeva legalizirati svoj status kao otpravnik poslova.

U međuvremenu strana diplomatska predstavništva zatvaraju svoja vrata, jedino talijansko ostaje otvoreno te postaje sigurna oaza za sve one koji bježe od brutalne represije, mučenja i smrti.

Teškim pregovorima Vergottini se uspijeva izboriti za slobodan prolaz odnosno „izbacivanje“ iz Čilea svih koji su potražili zaštitu u talijanskoj ambasadi. Osobno je pratio „azilante„ od ambasade do ukrcaja u avion, kako bi se uvjerio da su sigurno napustili Čile.

Vojna hunta bi poslala službenika radi rješavanja birokratskog dijela oko napuštanja Čilea, a jedan od njenih pripadnika je nakon odrađenog posla i sam zatražio azil.

Aktivnost de Vergottinija, naravno, nije bila po volji vojne hunte, no vještim je pregovaranjem uspio svaki put zaštititi one koji su zaštitu tražili. Situacija je bila posebno kritična kad je 3.11. 1974. u dvorište ambasade bačeno tijelo ljevičarske aktivistice Lumi Videle s ciljem difamacije i stvaranja razloga za upad vojske u ambasadu, ali i kao upozorenje bjeguncima i talijanskim diplomatima.

Novine su bile prepune naslova kako je ubijena u ambasadi tijekom seksualnih orgija začinjenih drogom. Istina je, naravno, bila potpuno drugačija: ubijena je poput mnogih drugih od strane DINA-e, tajne policije vojne hunte.

Bilo je slučajeva i da su pripadnici spomenute tajne policije tražili azil, bilo je gotovo nemoguće otkriti je li zahtjev bio iskren ili radi infiltracije, no, i oni su primljeni. Unatoč svemu, Tomaso de Vergottini s kasnije pristiglim Enricom Barbaranijem nastavlja svoju humanitarnu misiju spašavanja i evakuacije protivnika režima.

Posljednji azilanti ambasadu i Čile će napustiti 8. travnja 1975. U glavnom gradu Čilea de Vergottini će ostati narednih 10 godina, do 1983.

Tomaso de Vergottini, talijanski diplomat, rođen u Poreču, zaslužan je za spašavanje više od 1.200 protivnika režima i njihovih obitelji. Za svoje zasluge odlikovan je, među ostalim, i najvišim čileanskim ordenom za civilne zasluge, Velikim križem Bernarda O'Higginsa, a godine 1989., dobio je i Godišnju nagradu za ljudska prava.

Svoja sjećanja objavio je 1991. godine u knjizi: „Čile: Sjećanja jednog diplomata 1973-1975. (Cile, Memorie di un diplomatico 1974-1975). Nakon završetka diplomatske karijere, ostatak života je proveo u Montevideu, glavnom gradu Urugvaja, gdje je umro na današnji dan 2008. godine.

Po vlastitoj želji, njegov je pepeo prosut u more u mjestu San Nicola Arcella u talijanskoj regiji Kalabrija.

Za kraj jednostavno pitanje: Je li Tomaso de Vergottini zaslužio da ga se trajno sjećamo u njegovom rodnome gradu?