Je li naš grad svojoj djeci maćeha ili majka?

Mi čije sjećanje iz bioloških razloga dosiže neka davna vremena ne možemo se ne upitati je li naš grad svojoj djeci majka ili maćeha. Puno je za to primjera, a na jednog nas je podsjetilo pismo čitatelja koji je želio ostati anoniman. Radilo se o javnom natječaju za popunu radnog mjesta u porečkoj javnoj službi.

Otvoreno pismo čitatelja prenosimo u ponešto izmijenjenom obliku.

Nedavno sam prisustvovao lokalnoj "audiciji", odnosno razgovoru sa kandidatima na javnome natječaju za popunu jednog radnog mjesta. Javilo se osam kandidata sa podjednakim šansama, pa je poslodavac odlučio porazgovarati sa svakim ponaosob.

Kako godinama nisam pratio stanje zaposlenosti u Poreču niti sam imao uvida u kvalitetu, starosnu dobi niti obrazovanje nezaposlenih, očekivao sam u najmanju ruku prestrašene, višekratnim pojavljivanjem na natječajima razočarane kandidate. Tim više što su "sa druge strane" sjedili poslodavci u zrelim godinama života. Posebno me, međutim, veselilo to što su svi kandidati bili sa područja Poreča i što im većinu roditelja i osobno poznajem.

Nakon intervjua ostao sam pomalo zatečen visokom razinom opće kulture, obrazovanjem, odlučnošću, temperamentom, komunikacijskim sposobnostima te odgovornošću svih kandidata, i nisam mogao ne pomisliti na to koliko ih još ima koji na sličan način hodočaste od natječaja do natječaja, od intervjua do intervjua.

Je li uopće moguće da ti i takvi mladi ljudi nemaju posla u gradu u kojemu Severina za jednu noć zaradi 50.000 eura? (Za te smo novce mogli isplatiti 54 bruto plaće u iznosu od 7.000 kuna).

Nakon svega pomalo i razumijem jednu od kandidatkinja koja se, osim što trenutno završava fakultet, ujedno bavi i glazbom, a završila je i tečaj za slastičara. Nikad se ne zna što vam u životu može zatrebati!

I postavljam si pitanje misleći pritom na gospodarstvo i javna poduzeća: koliko ovaj grad, brine o svojoj djeci? Zna li itko koliko imamo nezaposlene omladine i koliko ih je među njima visokoobrazovanih? Koliko ih se trenutno školuje i koliko novih očekujemo u narednom periodu? Kud ćemo sa njima kad završe školovanje, od srednje škole naviše?

Sjećam se vremena kad su u Poreču i njegovim velikim tvrtkama stolovali gospoda Radić, Oreste i Palma. Tada se vodilo brigu o našoj djeci. Prvenstveno se posao nudio djeci djelatnika već zaposlenih u tvrtkama, onda onima sa područja grada, pa se tek kad nije bilo domaćeg odgovarajućeg kadra, tražilo nekog "izvana".

Iz tog se doba ne sjećam obrazovanih a nezaposlenih djevojaka i mladića. Ta su nekadašnja djeca danas trebala biti poslodavci, i tako u krug, iz generacije u generaciju.

Ima ih, ali nažalost – nisu tu, u Poreču. Otišli su u susjedne nam gradove, Umag, Rovinj i Opatiju. Ovdje valjda nisu bili dobri, a oni koji su ostali ne vide dalje od svojih laguna. Možda bi, u stvari sigurno bi bilo dobro da nam se vrate.

Gospodo Poslodavci u "velikim" tvrtkama, Gradu i javnim poduzećima, pogledajte malo oko sebe, a svakako i prema dolje. Ugledat ćete, siguran sam, mnogo nezaposlenih pametnih i obrazovanih ljudi, djecu vaših sugrađana i djelatnika. Dajte im priliku da se pokažu, zarade svoju plaću, formiraju svoje obitelji, kupe automobil, podignu kredit i iskoriste sve blagodati koje nudi RADNO MJESTO!

Tek će tada, siguran sam, svi oni zajedno sa vama novogodišnju noć provesti sa osmjehom na licu, u krugu svojih obitelji i prijatelja, pjevajući na gradskom trgu zajedno sa Severinom.