Izložba „Coram publico“ Đanina Božića u novigradskom Muzeju Lapidarium
Izložba "Coram publico"
Izvor:
Parentium
Đanino Božić jedan je od rijetkih umjetnika koji mogu složiti izložbu svojih radova kako bi nenametljivo korespondirali s trajno izloženim, mahom rano-srednjovjekovnim lapidama, čineći da prostor odjekuje višeglasnom pjesmom. Ovo je opći dojam nakon subotnjeg otvaranja njegove izložbe „Coram publico“ u novigradskom Muzeju lapidarium u prisutnosti ne malog broja poklonika Božićeve umjetnosti, unatoč vrelini i sparini večeri. Široki Đaninov osmijeh uvertira je spomenutom višeglasju slikarskih reljefa, objekata, skulpturalnih instalacija koje je u prostoru kombinirao s kamenim reljefima nepoznatih majstora od prije tisuću i više godina. Boje pršte u punini snage i ne odudaraju, nego naglašavaju susjedne kamene monokrome. Božić je sve pedantno smislio, bez ostataka i jasno komunicira s publikom, koja neka prigrli vlastiti doživljaj ili tumačenje.
Đanino Božić – univerzalan umjetnik bez granica
Dugo smo Đanina Božića smatrali porečkim umjetnikom, sada ga Novigrađani smatraju svojim, a on nije ni naš ni njihov, nego jedinstven, univerzalan lik čiji kreativni proces prati temeljito promišljanje, kombiniranje, rekla bih precizna matematika misli i akta kreativnog činjenja. Pri tom ne žali truda, što je već notorna činjenica kada je riječ o njegovoj umjetnosti. On zasuče rukave, uključi mozak i upogoni mišiće koliko god je potrebno dok ideja ne dobije oblik. Njegova umjetnost otkiva načitanog, duhovitog, blagog i druželjubivog čovjeka koji opušteno pliva u strujama suvremenog svijeta likovnosti, komentira ga, citira, izaziva. Ne treba se uzdržati od misli da vas nešto s ove izložbe podsjeća na nešto drugo, nego treba promisliti kako s tim drugim korespondira.
Izložba
Likovna dinamika između suvremenog i drevnog
O izložbi je na otvaranju govorila Jerica Ziherl, ravnateljica Muzeja Lapidarium i Đaninova životna družica. Ima smisla kad o umjetnosti govori osoba koja je svakodnevno prisutna u životu umjetnika. Ziherl kaže da je Đanino samosvjestan, autentičan i produktivan umjetnik koji zna sve o suvremenoj umjetničkoj sceni i koji klizi kroz različite likovne govore istražujući. Novigradskom izložbom pokazuje raznolikost svoje produkcije u posljednjem desetljeću. A predstavljena cjelina želi komunicirati međusobno, s okolnim stalnim izlošcima i s publikom. Dinamiku pojačava odnos različitih materijala, boja i oblika. Dok kročite prostorom prati vas to harmonično višeglasno zborsko pjevanje ili neprekidna komunikacija kao tihi šum među izlošcima.
Što sve skriva postav u Lapidariumu?
Što možete vidjeti u Lapidariumu? Monokrome, Uzorke (geometrijski perforirane površine metala ispod kojih su različiti detalji), „mikro kolekciju viška“, skulpture – objekte i fascinantne „arhivirane slike“ koje pokazuju kako Đanino mijenja oblik zadržavajući sadržaj svojih radova. On komprimira analogno, nema mjesta digitalnom „zagađenju“ ni umjetnoj inteligenciji – s Đaninom ste na sigurnom, u dobroj staroj likovnoj umješnosti kad je u pitanju tehnika, proces nastanka umjetnine i njen konačan oblik.
Katalog Đaninove izložbe
Vizualni koncept izložbe rođen u krugu obitelji
- Ovo je još jedna njegova vizualizacija određenog mentalnog sklopa koji svojom zaigranom odmaknutošću povezuje umjetničke, konceptualne i diskurzivne misli bez retoričkog ekshibicionizma, napisala je Ziherl u katalogu koji je „pomaknut“ koliko i Đanino. Knjižica veličine 10 puta 10 centimetara između dvaju različitih monokromnih korica u potpunosti je rad umjetnika. Uostalom, Đanino je autor gotovo svih kataloga izložaba u galeriji Rigo i Muzeju Lapidarium u posljednja tri desetljeća. Tako je i izložba koja u Lapidariumu ostaje otvorena do kraja srpnja sva nastala unutar „kuće“ ili obitelji. I učinjen je odličan posao. Ipak, bilo bi sasvim primjereno da jednu ovakvu izložbu, kao i onu koju je prošloga ljeta imao u Muzeju suvremene umjetnosti u Puli, poprati neki likovni kritičar/kritičarka od formata. Ne zato što Ketrin Miličević Miošek ili Jerica Ziherl nisu odradile dobar posao, nego zato da bi osvrt na umjetnost Đanina Božića iznijeli izvan „formata kuće i obitelji“. Ako se, naime, držimo poslovice da nitko nije prorok u svome selu, nju je Đanino odavno opovrgnuo, ali nije na odmet ponoviti gradivo.
