Iz pera jednog Porečana: o gastarbajterskom kruhu sa sedam kora koji ne rađa nužno i kulturu

Nakon ovog članka o djevojci sa švicarskog sela koja bez pardona svog jeepa parkira preko pješačke staze, u rotoru, na zelenoj površini, iz pera jednog Porečana smo dobili zanimljiv osvrt na neke negativne efekte kakve izaziva pečalbarstvo odnosno gastarbajterluk naših ljudi. I ne samo naših. Pa eto literarnog priloga našeg sugrađanina:

Pokušavam se sjetiti teških i olovnih vremena pred kraj 19. i na samom početku 20. stoljeća. Vremena u kojima su muževi iz svih krajeva Republike Hrvatske (i onih krajeva koji su nekada bili u sastavu Republike Hrvatske a danas na njima i dalje žive Hrvati iako su u sastavu drugih tvorevina), Slavonije, Like, Dalmacije, Hercegovine, Istre... odlazli u nepoznato, trbuhom za kruhom, u iznozemstvo, u nadi pronalaska kakvog-takvog posla koji bi im dnevno osigurao dvije fete kruha, najjeftiniju moguću paštetu, a sav bi višak novca slali svojima koji su ostali iza njih, i zbog kojih su oni otišli u nepoznato na težak rad.

Poznate su mi priče različitih ljudi koji su se vraćali iz tuđine, najrazličitijih profila i struka, a svi sa istim, identičnim pričama. Okupljanje u izbjegličkom logoru kojega čuva policija sa psima (imate osjećaj da ste životinje koje odlaze na rad), dobivanje dozvole za ulazak u stranu zemlju, susret sa nekim rođakom ili poznanikom koji vas smjesti kod sebe na dva tjedna dok ne nađete nešto bolje.

Kad konačno nađete nešto bolje (bilo što, jer vam je već neugodno živjeti na teret rođaku) to je uglavnom nekakav trošni geto sa tri stambene zgrade kapaciteta 100 ljudi a u kojemu živi 500 ljudi, ograđen visokim zidom, a kada netko i proviri iz vanjskog svijeta unutra, začuđeno gleda da su ti ”Balkanci” koje su oni izvana sebi personificirali kao bradate spodobe sa toljagama zapravo isti ljudi kao i oni sami, samo što ne znaju njihov jezik.

A kad netko iz tog geta slučajno spomene neku riječ iz jezika tih ljudi izvana, ti se isti ljudi izvana čudom čude kako je to moguće, da ”Balkanci” koji žive u plemenima bez struje, a vjerojatno i meso jedu sirovo, zapravo mogu učiti i strane jezike.......

Potraga za poslom je druga priča. Možete dobiti posao nošenja svinjskih polovica, naravno na crno, a kada stigne inspekcija, vaš se poslodavac pravi da nije imao pojma da ste ovdje, i možete biti sretni ako vas samo otjeraju sa posla, a ne i iz zemlje. Onaj koji zna reći dvije tri riječi, a završio je nekakvu strukovnu školu čak ima i izglede postati nekakav rukovoditelj, za nekih 30 godina......

Težak je život vani bio tada, ali svaka dodatno zarađena marka značila vam je bogatstvo, jer ste znali da će sa tom jednom markom vaše dijete u domovini moći sebi priuštiti sladoled u marketu. Lomite se hoćete li kupiti sebi za 10 centi paštetu više, i doma poslati 90 centi, ili cijelu marku poslati djetetu. Naravno, prevagne uvijek ljubav prema djetetetu. I tako iz dana u dan.

Razmišljate o svojima doma po cijele noći, čekate nekakav raspust da odete doma, a kada gazde u firmi i daju raspust, vi ga ne možete dobiti, jer ste ”Balkanac”. Ili ”Slaven”. I tako doma idete jedva dva puta godišnje.

A situacija doma?

Doma nije toliko različita situacija. Oni koji su ostali doma imaju zaduženje odgajati djecu, u hrvatskom, domoljubnom i katoličkom duhu. Odgajati djecu bez oca, pričati djeci o ocu kojega vide jednom godišnje ravno je nadljudskom naporu. Ali stvar nekako ide.

Nadničari se kod bogate gospode da djeca ne budu gladna, i da se preživi od prvog do prvog kada stiže novac od oca iz inozemstva koji se super brzo potroši.

I tako život ide dalje. Oni koji su otišli u inozemstvo vratili su se po odlasku u mirovinu u svoje krajeve. Oni, pak, koji su otišli u inozemstvo, a koji nisu imali obitelj, obično su se poženili i poudavali vani, i tamo odgojili i podigli djecu.

Kako njihova djeca ne bi zaostajala za drugima, radi se i po dva-tri posla istovremeno da se djeci mogu kupiti adidaske ili asix trenerka.

I sada još malo o ovima koji su se poženili u inozemstvu.

Kad su došli do nekog iznosa novca koji im osigura dovoljno da odu na godišnji odmor, obično pošalju djecu na godišnji u domovinu, kod rodbine koja još uvijek tu živi, da djeca, eto, ne izgube osjećaj da je njihova prava domovina ovdje, a ne vani. Još im ispričaju pokoju (ratnu) priču o određenom rođaku kod kojega će provesti godišnji odmor. A ta djeca koja ovamo dolaze na godišnji, očekuju da će ovdje naći zemunice i sojenice, da će se mlijeko nabavljati samo u štalama, ne i u trgovini. Da se ljudi još uvijek peru u barama i da jedu sirovo meso. Tako je jedan poznanik autoru teksta prije tri godine rekao: "znaš mi u Njemačkoj imamo jednu pravu stvar, vrlo korisnu. Zove se Internet. I čak možeš istovremeno biti na Internetu i razgovarati na telefon". A jedan me pitao prije tri godine Imamo li mi ovdje bankomate? I znam li ja što je to ?

I kad ta djeca dođu ovamo na godišnji, ne mogu vjerovati da istarski čovjek može biti toliko radišan, toliko pametan, da napravi ceste koje su moderne jednako kao i njihove u Švicarskoj, da ima hotele kakvih nema vani, da može toliko voditi brigu o okolišu kao i oni vani, da može biti toliko pametan da govori tri strana jezika, da može biti u nekim područjima čak i napredniji od njih.

Pa se ta djeca koja su tu došla na godišnji odmor čudom čude kako su ljudi ovdje toliko sposobni da mogu imati po dva, tri auta u domaćinstvu, čak i bez kredita. A oni vani imaju jedno auto, i to na kredit.

Ali naravno, taman pred odlazak na godišnji proda se stari auto i na kredit kupi novi, još veći, još moderniji, da svi ovdje vide kako su oni sofisticirani građani Europe.

Pa da pokažu kako su oni ipak moderniji od svih nas koji ovdje ovdje živimo, kako su nedodirljivi, jer ipak, oni žive vani, u modernim državama.

Naravno da si i dopuštaju svašta.

Zaboravljaju da su njihovi djedovi i očevi došli iz iste te zemlje, gdje su oni sada na odmoru, prije 60-70 godina, i da je i ovo njihova domovina koju moraju još više poštivati nego onu u kojoj žive. Zaboravljaju da su njihovi očevi i djedovi živjeli na rubu ljudskog dostojanstva kako bi ih prehranili. Zaboravljaju da smo mi ovdje, iako van pravnog okvira Europe, oduvijek bili kolijevka kulture i dobrog odgoja. Zaboravljaju da smo i mi sposobni ponašati se (čak i više) europski nego oni, da smo sposobni imati svoje zakone, čuvati svoj okoliš.

Zaboravljaju da se na zelenim površinama, u blizini policijske postaje i velike koncentracije djece, ne smije parkirati. Ali oni to smiju, jer žive vani, oni su ”nadljudi” kojih se zakoni ne tiču. Zaboravljaju i to da bi u slučaju da to isto naprave vani, po njih došla u najmanju ruku antiteroristička jedinica vojne policije i strpala ih u zatvor na 3 godine.

zlevak