Intervju s Teom Čorićem, kadetskim rukometnim reprezentativcem Hrvatske
1
[slika1d]
Teo Čorić
, kadetski reprezentativac Hrvatske, osvajač je srebrne medalje na Mediteranskim igrama u crnogorskom Baru (14.-20. veljače) i uz to maturant jezične gimnazije. Teo je ujedno i član prve ekipe Rukometnog kluba Poreč, za koju marljivo nastupa. U razgovoru s nama otkrio je ponešto o svojoj profesionalnoj rukometnoj karijeri, te planovima za budućnost.
Kako si krenuo u svijet rukometa?
U prvom razredu srednje škole sam se počeo baviti rukometom, a prije toga sam osam godina trenirao plivanje. U međuvremenu su se u rukometu pružili najbolji uvjeti za rad, pa sam se sam odlučio prebaciti, a zbog fizičkih predispozicija igram na poziciji pivota. Već nakon godinu dana treniranja rukometa, bio sam pozvan na kontrolno okupljanje.
Već si neko vrijeme na raspolaganju izborniku Silviju Ivandiji kao član hrvatske kadetske reprezentacije. Kakve su bile pripreme i kakva je atmosfera u ekipi?
Atmosfera u ekipi odlična je s obzirom da imamo dobre rezultate. Imamo broncu iz finskog Temperea i sada srebro iz Bara, što daje do znanja da je rad u reprezentaciji dobar.
[slika2d]
Hrvatska je u finalu Mediteranskih igara poražena od Španjolaca. Što smatraš da je glavni uzrok tomu?
Umor i bolest. Prvi vratar je bio glavna karika za obranu, dosta drugih je bilo bolesno uključujući i mene i onda je tako ispalo.
Uz srebro u džepu, Hrvatska ima i dva najbolja igrača turnira. Uz vratara Filipa Ivića, proglašen si najboljim pivotom. Je li te iznenadio odabir?
Smatram da sam dobro odigrao cijeli turnir, tako da sam to i očekivao. I sam izbornik mi je to natuknuo, pa nisam bio iznenađen.
Kakve je dojmove ostavio poraz u finalu?
Novo iskustvo, jedno loše iskustvo, što je zapravo bitno za daljnji rad. Ne možeš uvijek pobijediti, nekada treba pretrpjeti i poraz i ostati podignute glave.
Jesi li imao nekakav organizirani doček u klubu, razredu ili društvu?
Trebao sam imati, ali pošto smo došli u nedjelju kasno navečer, sve je palo u vodu, a tu je još i škola ujutro.
Igraš na poziciji pivota. Neki su te već usporedili s Igorom Vorijem. Kako ti reagiraš na to?
Pa što reći, stvarno mi je velika čast da me uspoređuju s njim.
Treniraš s prvom ekipom RK Poreča čiji si neizostavni član. Kako uspijevaš uskladiti sportske aktivnosti i školske obveze?
Teško, ali uspijevam. Uglavnom imam vrlo dobre ocjene. Treninzi su svaki dan, tako da moram učiti navečer, ali nemam problema.
RK Poreč uz RK Zagreb jedini u Hrvatskoj ima čak trojicu reprezentativaca Vedrana Mataiju, Gorana Čarapinu i tebe kao kadetskog reprezentativca. Pomažu li ti oni svojim iskustvom?
Apsolutno. Svi mi pomažu u prvoj ekipi otkad sam došao. Ivan Sever, sada već bivši rukometaš Poreča, dao mi je najviše potpore budući da je i on pivot kao ja pa me razumije. Mataija ipak ima reprezentativnog iskustva, tako da mi je i on dao veliki poticaj.
Imaš li tremu prije utakmice?
Nikad!
Iako si još mlad i moraš puno toga dokazati kao rukometaš, imaš li već kakve planove?
Neki lakši faks i rukomet. Vidjet ćemo. Ali namjeravam ostati u rukometu.
Što je potrebno da bi postao uspješan rukometaš?
Rad, red, trud i disciplina. Poglavito rad i odricanje.
Kojim bi se sportom bavio da nisi rukometaš?
Vaterpolom.
Koja ti je do sada najdraža utakmica u životu?
Polufinalna utakmica protiv Egipta mi je najdraža. Pobjedom smo ušli u finale i najdraža mi je upravo zbog tog osjećaja za sav taj veliki uspjeh. Uzeli smo srebro i tada je trebalo još više, ali nažalost nismo uspjeli.
Priželjkuješ li jednoga dana poziv izbornika Červara?
Da, nadam se tome pozivu. To je san svakog rukometaša u Hrvatskoj pa i moj.
Maturant si jezične gimnazije. Što dalje namjeravaš upisati?
Treba vidjeti. Još mogu mijenjati odluku u skladu s predmetima koje sam izabrao za državnu maturu, ali planiram fizioterapiju ili menadžment. Što se tiče studiranja i igranja rukometa, to se sve da uskladiti s klubom i fakultetom, tako da neće biti problema.
Zbog rukometnih obveza često izostaješ sa nastave. Imaju li profesori razumijevanja?
Uglavnom imaju. Ravnatelj mi je dao pristanak da odem na dva tjedna, tako da je i on pokazao razumijevanje. Većina profesora mi, što se tiče ispita i ispitivanja, uvaži da jednostavno nisam stigao učiti.
Za kraj, imaš li nekakvu sportsku poruku za naše čitatelje?
Ako želite postati najbolji, morate raditi i samo to. Samo se radom može doći do nekog cilja, naravno, uz malo sreće.
Fotogalerija
