Intervju s Martinom Pranjić, nositeljicom hrvatskog rekorda u tehinciranju s loptom

U utorak, 06. listopada, učenica trećeg razreda ekonomske škole Martina Pranjić oborila je hrvatski rekord u tehniciranju loptom. Dosadašnji hrvatski rekord iznosio je 100 dodira s loptom, dok ga je Martina povisila na čak 273. Rekord je oborila na terenima SRC „Veli Jože“ pred svjedocima Damirom Milošem, direktorom Nogometnog kluba „Jadran“ te profesorom Tomislavom Kordićem. Njezin rekord je zabilježen u „Knjizi hrvatskih rekorda“ pa smo ju povodom zavidnog postignuća zamolili za kratak intervju.

Oborila si hrvatski rekord u tehniciranju loptom. Odakle ljubav prema nogometu?

Ljubav prema nogometu postoji još odmalena. Uvijek sam voljela pratiti nogomet, što uživo, što na televiziji.

Prošlo je mjesec dana od obaranja rekorda. Kakvi su ti bili početni dojmovi? Kakav je osjećaj biti nositeljica hrvatskog rekorda?

Ostvarila sam veliku životnu želju - pokazati svoje znanje u nogometu. Biti nositeljica hrvatskog rekorda je fenomenalan osjećaj te pokazatelj da moje vještine zaista vrijede.

Svjedoci pri rušenju rekorda bili su Damir Miloš, direktor NK „Jadran“ te profesor tjelesnog odgoja Tomislav Kordić. Na čiju inicijativu si oborila rekord?

Rekord sam oborila na vlastitu inicijativu jer sam htjela pokazati što znam i na što sam sve spremna.

Tvoj rekord spada u nogometne vještine, no ti treniraš kick-boxing. Jesi li ikad razmišljala o bavljenju nogometom?

Razmišljala sam o bavljenju nogometom, ali me u tome sprječava činjenica da u mome gradu i okolici ne postoji ženski nogometni klub. Često idem s tatom na njegove treninge i utakmice.

Kako su reagirali tvoji roditelji, profesori i prijatelji iz razreda? Jesu li ti oni bili najveća podrška?

Najveća podrška su mi svakako bili roditelji i obitelj, zatim prijatelji i ostali. Svi su bili iznimno zadivljeni i sretni zbog mog uspjeha, što će me sigurno potaknuti na ostvarenje novih pobjeda.

Prije tri godine, u kampu za mlade „Eklata“ na otoku Obonjanu pokraj Šibenika, u sklopu sportskih igara, također si pred brojnom publikom pokazala svoju vještinu. Kada si, zapravo, počela trenirati?

Za tehniciranje sam se počela zanimati kao djevojčica. S bratićem i prijateljem sam gotovo cijele dane provodila tehnicirajući i natječući se tko će više puta udariti loptu da mu ne padne na pod.

Na malonogometnom prvenstvu škole u sklopu Eko-dana tvoja je ekipa osvojila prvo mjesto. Gdje si još pokazala svoje nogometne vještine?

Da, na malonogometnom turniru u školi, koji se održao 21. 11. 2008. u dvorani „Veli Jože“, moja ekipa je osvojila prvo mjesto. To je bio jedan od javnih nastupa, a nedavno u poluvremenu nogometne utakmice Jadran-Medulin, također sam pokazala svoje umijeće baratanja loptom pred brojnom publikom.

Kakvi su ti daljnji planovi vezani uz sport? Misliš li se i dalje baviti kick-boxingom?

Naravno da se i dalje mislim baviti sportom! Kako nisam u mogućnosti trenirati nogomet, pokušat ću ostvariti najbolje moguće rezultate u sportu kojim se bavim, a to je kick-boxing.

Za koji nogometni klub navijaš? Tko su ti nogometni uzori?

Hrvatski klub za koji navijam je Dinamo, a europski Chelsea. Najdraži nogometaš mi je Vedran Ćorluka. Jedna od želja mi je upoznati upravo njega.

Učenica si trećeg razreda ekonomske škole. Što dalje namjeravaš upisati?

Nakon srednje škole namjeravam upisati fakultet, ali još uvijek razmišljam koji. Zanimaju me hrvatski ili njemački jezik te kineziologija.

Ima li nešto što bi voljela poručiti mladim sportašima i sportašicama Poreča?

Ustrajte u svojim zamislima, jer se iz mog primjera vidi da se može uspjeti i kada je to teško moguće.

Martina, hvala na razgovoru, želimo ti i ubuduće puno sreće u sportskim uspjesima i budućem školovanju.