Blizanke Ritossa ponovno među najboljim nastavnicama u Hrvatskoj

Vesele, nasmijane, energične, hodaju šireći dobru energiju – to su sestre Anči i Tanja , ovogodišnje nastavnice koje je s ostalih petstotinjak Ministarstvo znanosti, obrazovanja i mladih danas proglasilo najuspješnijim odgojno-obrazovnim radnicima u prethodnoj školskoj godini u Hrvatskoj. Blizanke rođene Ritossa sada su Anči Ritossa Blažević , nastavnica hrvatskog jezika i Tanja Ritossa Mihoković nastavnica matematike. Anči radi u Srednjoj školi Mate Balote, a Tanja u Osnovnoj školi Tar-Vabriga. Za njima je gotovo 28 godina staža a obje ih Ministarstvo nagrađuje drugi puta. Razgovor u tri bio je očekivano nadahnjujuć i ugodan.

Kakva nastavnica zaslužuje ponijeti epitet najuspješnije u Hrvatskoj, nespretno sam ih pitala i dobila odgovor da se u Ministarstvu boduje niz aktivnosti tijekom jedne školske godine. Obje su dobile najviše bodova za neposredan rad s učenicima u učionici i u izvannastavnim aktivnostima. Anči vodi dramsku skupinu, radi s darovitim učenicima, organizira kreativni rad s učenicima koji pokazuju interes za različite oblike umjetničkog izražavanja i stvaranja. Osim toga, mentorira pripravnike za polaganje stručnog ispita, održava predavanja i radionice, priprema i organizira javne događaje na školskoj, županijskoj i državnoj razini. Tanja također radi s darovitima, mentorira učenike za natjecanja i nastavnike pripravnike. Vodi Županijsko stručno vijeće učitelja matematike osnovnih škola, aktivna je u Matematičkom društvu „Istra“ (MDI) koje popularizira matematiku među učenicima. MDI organizira u Puli državni skup za nastavnike i učitelje matematike a pulski Festival matematike svake godine okupi osamstotinjak učenika i njihovih mentora iz cijele Hrvatske. Tanja je posebno ponosna na MDI Ljetnu školu matematike u Roču i kaže da je sudjelovanje u organizaciji aktivnosti društva zaista veseli i ispunjava. Od travnja ove godine MDI u Poreču uz potporu Grada provodi projekt “Volim učiti, želim znati“ u sklopu kojega održavaju matematičke radionice za djecu od trećeg do osmog razreda osnovne škole. Sve ove aktivnosti doprinijele su njihovoj uspješnosti. Međutim, vjerojatno uzimaju puno njihova vremena. Koliko se stignu pripremati za nastavu?

„Pripremam se gotovo svakodnevno. Netko bi rekao kako nakon 28 godina rada to više nije potrebno, no uvijek treba nešto pripremiti: nastavne listiće, digitalni materijal, naći nešto što im baš želim pokazati vezano uz neku nastavnu jedinicu, a prethodnih godina nisam. Naime, mnogo se toga promijeni od prethodne godine, i sama otkrijem neke nove metode, materijale, a učenici svake nove generacije drugačiji su od prethodne. Uvijek nastavu prilagođavam njima. Niti jedan nastavni sat nije isti kao u prethodnoj generaciji. Zapravo, sadržaj je isti, ali ga uvijek zajedno odradimo na nov, drugačiji način, čak i onda kada imam razredne paralelke. Znam kamo trebamo doći, što trebamo postići, no svaki je sat u svakom razrednom odjelu, mali jedinstveni događaj“, kaže Anči.

I Tanja se, kaže i dalje redovito priprema za nastavu i u tih gotovo 28 godina nikada nije potpuno ponovila ispit znanja. „Često nešto dopunjavam, ispravljam, popravljam. Uvijek se nešto može odraditi drugačije i bolje. Mi pred sobom imamo nešto vrlo živo i dinamično i nikada dva sata, iako istog sadržaja, ne mogu biti ista, jer ni ti mali ljudi ispred nas nisu isti.“

Svaka od njih ima dvije kćeri. Koliko udio one imaju u profesionalnoj uspješnosti majki? Anči kaže da njene kćeri, sad već obje srednjoškolke, uvelike utječu na njen profesionalni rad. „Pomažu mi vidjeti stvari iz njihovog ugla, obratiti pažnju na ono što je mladima važno, što oni primjećuju kod nas nastavnika, što im smeta, a što cijene. Pomažu mi držati korak s učenicima, ako ništa drugo, barem osvijestiti u čemu sam i koliki sam, kako oni kažu, „boomer” u odnosu na svoje učenike. Svakako utječu na način kako doživljavam učenike, oblikuju moj odnos prema njima i usmjeravaju moj neposredan rad u razrednom odjelu. A, naši učenici sve vide, čak i ono što mi mislimo da smo dobro sakrili od njih. Možda je upravo ta spoznaja koju dobivam preko svojih dviju kćeri i moj najbolji korektiv. Kad god me netko pita što je to što čini uspješnoga nastavnika, kažem da je to integritet koji proizlazi iz iskrenosti i stručnosti. U razredu, pred učenicima, ne prolazi gluma. Učitelj poučava odnosom, i ako uspije u razredu uspostaviti odnos međusobnog povjerenja i poštivanja, oni to uvijek vraćaju angažmanom. A, čini mi se da je u ovo naše digitalno doba, upravo najteže dobiti angažman učenika oko nastavnih sadržaja koji su njima uvijek nezanimljivi i sve naporniji za savladavanje.“

„Prilično sam kasno postala mama“, kaže Tanja, „no, čini mi se kako je upravo to sada moja velika prednost i u poslovnom, školskom životu i okruženju. Naravno da „zaostajem“ za djecom i mladima u načinima komunikacije i razmišljanja, stvarima koje vole i koje su im važne, ali moje mi cure (jedna je još u osnovnoj školi) pomažu da ne gubim korak i da kroz njih lakše razumijem s kakvim se sve izazovima susreću današnja djeca, kako u međusobnoj komunikaciji i odnosima, tako i u odnosima s učiteljima i starijima.“

Zahvalna na ovim iskrenim i važnim uvidima u profesionalni život nastavnika, pitam ih na kraju mogu li izdvojiti posebno dragu, ali i neku manje lijepu uspomenu iz gotovo tri desetljeća rada s učenicima i učenicama u osnovnoj i srednjoj školi. Obje kažu da imaju pregršt prekrasnih, uzbudljivih, smiješnih, posebnih uspomena iz razreda i školskih hodnika, s raznih izleta, putovanja s učenicima, odlazaka na natjecanja. Anči ističe uspomene s državnih smotri LiDraNa „…jer je to uvijek jedinstven doživljaj koji dijeliš s mladim kreativnim ljudima. Tada učenike upoznaš u nekom potpuno drugačijem okruženju, kada su opušteni i uživaju u onome što su zajednički kreirali. Mnogi nekadašnji članovi školske dramske družine, kada ih susretnem sada kao odrasle mlade ljude, znaju reći kako im je srednjoškolsko razdoblje zbog sudjelovanja u radu dramske družine i rada na predstavama bilo najljepše razdoblje i da s dramskih susreta nose najljepša sjećanja. Tako i mene „nosi” i nadahnjuje upravo takav oblik rada, izvan propisanih nastavnih sadržaja“, priznaje izvrsna nastavnica hrvatskog jezika u SŠ Mate Balote u Poreču. Dodaje da voli svoj posao i kako joj je svaki početak nove školske godine uzbudljiv. „Uvijek me iznova veseli upoznavanje s novim učenicima i ponovni susret s onima iz starijih generacija nakon ljetne stanke. Raduju me promjene koje uočavam kod njih, njihovo sazrijevanje tijekom godina, koliko toga savladaju, prebrode, koliko stasaju, očvrsnu, odrastu. A, kada na odlasku, u četvrtom razredu, kao maturanti pokažu da ovaj naš posao ima smisla i da znaju cijeniti sve što su s nama u četiri godine postigli, kada od ljudića , kako im volim tepati, postanu ljudi. Taj se osjećaj ne da ni s čime mjeriti. Naravno, u tome procesu bude i onih manje lijepih trenutaka, no uvijek su im uzrok neki drugi faktori, ne učenicima. Najčešće naš obrazovni sustav i način kako funkcionira, odnos sustava prema obrazovanju i znanju koje nije na cijeni, niti je prioritet, a moralo bi biti“, iskrena je Anči.

Tanji je važno napomenuti kako su se od njenih početaka odnosi u školi bitno promijenili, kako su djeca puno slobodnija, odgojno zahtjevnija. „I roditelji su slobodniji i zahtjevniji u svojim očekivanjima prema školi. Naša je profesija podložnija kritikama i procjenama sa svih strana, često ne baš objektivnim i ne baš pozitivnim. Zbog svega toga je puno izazovnije obavljati ovaj posao, nego kad sam počela raditi. Sigurno u svemu tome uvelike pomaže iskustvo, a ono što me drži je upravo ljubav prema djeci, ovom poslu, a i matematici koja je prekrasna i treba to pokazati svim onim malim bistrim glavicama, da ih ne izgubimo obrazovno. Ima puno pametnih glavica, iako se u današnje vrijeme možda tako ne čini. Ogromna su mi pomoć i ljudi koji me okružuju i s kojima radim. Moj kolektiv, atmosfera u zbornici, ravnateljica i kolege u OŠ Tar-Vabriga zaista su izuzetno poticajni i velika podrška. Smatram da je i to jako važno. Također, moja ekipa iz Matematičkog društva „Istra“ grupica je velikih entuzijasta sa sličnim težnjama i ljubavi prema djeci, prema matematici i prema prenošenju znanja na djecu. Zato su mi veliki izvor ideja, ogroman vjetar u leđa i inspiracija da ne posustanem.“