In memoriam: Ratko Babić

Nakon duge i teške bolesti noćas nas je zauvijek napustio Ratko Babić . Veseljak, pozitivac, prirodan i spontan, veliki radnik, Ratko je bio pun životne energije koju je, kao neku vrstu zaraze, prenosio na ekipu oko sebe. Kao glazbeniku, svirka mu je bila važnija od svega.

Đanija Velenika , njegovog dugogodišnjeg prijatelja u svakodnevnom životu i pratioca na glazbenim gažama, pitali smo po čemu će Ratka najviše pamtiti. Kratko se zamislio, ali nije mogao izabrati samo jednu stvar, jer su, kako su znali u šali reći, njih dvojica više vremena proveli zajedno nego s vlastitim suprugama.

Đani nam je ispričao nekoliko detalja iz povijesti koja počinje sedamdeset i neke, kad su se obojica počela baviti glazbom. -Ratko je svirao posvuda po Poreštini, ali bilo je tu i internacionalnih nastupa. Pamtim naše svirke na brodovima u Finskoj, pa u Njemačkoj, Italiji i Austriji. Bend se tada zvao Alge, da bi kasnije bio preimenovan u Borsalino, sjeća se Velenik tih dana.

Bile su to zimske gaže koje su trajale dva do tri mjeseca. Nakon toga bi se vratili u Poreč gdje su bili poznati i cijenjeni, pa tako i vrlo traženi. Ratko se, kaže nam Đani, uvijek isticao. Bio je „nešto više” od glazbenika. Bio je zabavljač i izvrstan komunikator, brz na jeziku. Znao je zabaviti publiku, što je na njihovim nastupima bilo od izuzetno velike važnosti.

Kako je gaža bivalo sve manje, bend se rasturio, da bi se vječni porečki mladići nakon puno godina ponovno susreli i oformili Baredinesaure.

-Na nastupima u Baredinama bilo nas je uvijek između 10 i 15, ali se nikad do samog početa svirke nije znalo koliko će nas se okupiti, smije se Velenik.

Posljednju gažu imali su 21. studenog u Poreču, na blagdan sv. Maura.

-Bilo je lijepo svirati nakon duže pauze, rekao nam je Đani prisjetivši se kako je Ratko bio zabrinut jer prije te svirke nisu imali probu, koje su inače kroz sve godine bile obavezne. -No, tijekom godina stekli smo rutinu, pa smo uspjeli odsvirati i bez probe, kaže Đani.

Nakon toga, više nije bilo nastupa, a Ratko je gažu za Novu godinu morao otkazati zbog lošeg zdravstvenog stanja i nagovora da se ne izlaže prevelikom naporu, jer se previše umarao.

-Pamtim ga po puno lijepih stvari. Mnogo smo toga prošli skupa. Imali smo stvarno lijep život koji se vrtio oko klope i svirke, sjeća se naš sugovornik. -Znao je što njegova bolest znači, ali je poživio dosta duže nego su mu liječnici predviđali. Zbog toga i zbog njegovog velikog optimizma smo se ponadali da bi mogao čak i ozdraviti, ići na transplantaciju, ali se to, na žalost, nije dogodilo. Posljednjih tjedana bio je slab. Jedva je govorio, što je za njega, veliku pričalicu i borca, bilo nezamislivo. Bodrili smo ga i na daljnu borbu, ali se naš Ratko ovaj put nije izvukao. Nekoliko dana prije odlaska rekao mi je neka sve poljubim i pozdravim, rekao je Babićev prijatelj na kraju razgovora s nama.

Ratko Babić rođen je 9. srpnja 1954. godine.