In memoriam: Aulo Crisma (Poreč 1927. - Tencarola 2020.)

Aulo Crisma, iako možda nepoznat većini stanovnika Poreštine, ostavio je traga u povijesti Poreča. Iako ga je napustio nakon Drugog svjetskog rata, u povijesti gradske kronike ostat će upamćen jer je napisao, između ostalog, knjigu o Poreču svojim sjećanjima iz tog vremena, ističe porečki povjesničar Bojan Horvat, koji je Crismina svjedočanstva o Poreču za vrijeme bombardiranja Drugog svjetskog rata koristio u svojim istraživanjima.

– Aulo je bio jedan od rijetkih živućih svjedoka tog vremena. Nakon što smo došli u kontakt, uspjeli smo održati razgovor s vodstvom Zavičajnog muzeja Poreštine o svemu vezano za Poreč tijekom njegova života. Razgovori su snimljeni, te je ostalo sačuvano jedno odlično svjedočanstvo o povijesti grada, izjavio je za Parentium Bojan Horvat koji potpisuje In memoriam kojeg prenosimo u cijelosti, uz manje korekcije.

In memoriam: Aulo Crisma (Poreč 1927. - Tencaroli 2020.)

Krajem “nesretne” 2020. godine napustio nas je jedan Porečan, kako bi rekli stari Porečani, il „Parenzano patoco“. Povijesne i životne okolnosti su ga odvele daleko od rodnog grada, ali mu se vraćao i uvijek je bio dio njega. Rođen je u Poreču, sada već daleke 1927. godine, u obitelji koja je živjela u tadašnjoj ulici Giosue Carducci, danas Bože Milanovića. 

[slika2d]

Jedan je od posljednjih koji je 1945. godine završio porečku Učiteljsku Akademiju (Instituto magistrale) te je cijeli život posvetio pedagoškom ratu. Samo godinu kasnije 1946. napušta Poreč. Prvo odlazi u Trst, a zatim 1947. godine u mjesta Giazza i Selva di Progno, sjeverno od Verone. 

Tamo je našao i svoju životnu družicu, također učiteljicu, Mariu del Bosco. Ostao je zapamćen po svome pedagoškom radu, a jedan njegov učenike je zapisao: „S njime se u školu išlo s entuzijazmom, njegov način rada poticao je u nama znatiželju za znanjem i da nakon škole sami nastavimo učiti kroz život“. 

Organizirao je i večernju školu za odrasle kako bi svatko imao priliku steći obrazovanje. Osim pedagoškim radom, bavio se i kulturnim radom, a 1961.godine osnovao je čitaonicu u Selvi koja je ubrzo postala okupljalište za mlade. 

Posebno je bio aktivan u dramskom dijelu čitaonice, gdje je djelovao kao autor, scenograf i redatelj. Organizirao je i grupu mladih volontera koji su „naoružanih“ poljoprivrednim alatima vikendima radili kao bi škola dobila teniski teren koji se i danas koristi.

Uz to, pisao je za razne novine poput „Arena di Verona“ i „In strada granda“, polugodišnjak porečkih ezula. Stigao je i istraživati i pisati o Cimbrima, germanskom narodu koje se  naselilo u 12.st. i čiji se specifičan staronjemački idiom zadržao u Giazzi. Time se bavi njegova posljednja knjiga „Dieci anni con i Cimbri“, dok je nama Porečanima najbitnija „Poreč, ljudi, mjesta, sjećanja“ ( Parenzo, gente, luoghi, sjećanja ). 

Aulo Crisma je cijelo vrijeme ostao autorski aktivan, a posljednji članak je napisao 20 dana prije smrti. 

Posljednji put je zaspao na Badnjak 2020. godine, u 93. godini života, a pokopan je u svom „novom“ zavičaju koji ge ja prihvatio nakon odlaska iz Istre, u Giazzi, kojoj je toliko dao.